Mi, roditelji,smo osobe kojima autoritet pripada po prirodnom ustrojstvu stvari i za to nam nisu potrebni ničija saglasnost ni odobrenje, pa ni oni našeg mališana.
“Ideje o mladunčetu tigra koje se preteći kezi na oca, o mladunčetu gorile koje udara svoju nekoliko puta veću majku jer mu nešto nije po volji ili o slončetu koje ide na čelu krda odraslih slonova – teraju na smeh.”
Roditelji koji imaju teškoće u uspostavljanju autoriteta u odnosu na dete mogu se podeliti u dve osnovne grupe.
1. Roditelji koji ne misle da imaju bilo kakav problem i (ili) smatraju da je pitanje autoriteta bez značaja. Oni najčešće uživaju u svom malom „diktatoru“. Nedostatak sopstvenog autoriteta objašnjavaju time da im je to nebitno („Ja sam sa svojim detetom prijatelj i mi smo ravnopravni“), ili time da ne žele detetu da nametnu svoj autoritet („Ne želim da frustriram svojedete“) ili detetovim posebnim osobinama („On je takva ličnost. Tačno zna šta hoće i ne smiruje se dok to ne dobije“, „Pravi je bik, u podznaku strelac“).
Oni su često svesni toga da problem koji imaju opterećuje ne samo njih same već i dete. Obično za sobom imaju neuspešne pokušaje vraćanja autoriteta neefikasnim metodama (vikanjem, ucenama, razgovorima, ubeđivanjem, batinama itd.), koje dodatno narušavaju poverenje, a problem autoriteta ne rešavaju. Pri tome nije retkost da je i odnos između samih roditelja narušen zbog postojećih teškoća. Takvi roditelji ponekad (sasvim pogrešno!) veruju da je situacija u kojoj se nalaze mahom teška njima, ali da je dete takvom situacijom zadovoljno i da „dobija ono što hoće“.
“Kada je pitanje autoriteta u porodici tako loše uređeno da remeti njeno normalno funkcionisanje i negativno utiče na sve članove porodice, nije li vreme da se zapitamo jesmo li možda sve suviše iskomplikovali?”
Roditelji koji pripadaju prvoj grupi smatraju da nemaju nikakav problem u odnosu na detetovo i sopstveno ponašanje
Petogodišnji Matija doneo je odluku da ga više neće čuvati žena koja je to dotad radila, a roditelji su ga u tome potpuno podržali, bez ikakvog udubljivanja u problem, smatrajući da on takvu odluku može doneti, to jest da je kompetentan za tako nešto.
Trinaestogodišnja Sanja sama odlučuje o tome kada će se vratiti iz večernjeg provoda. To što ona često dolazi kući posle ponoći i što se ponekad ne zna gde provodi vreme roditelji ne doživljavaju kao problem jer smatraju da o tome Sanja treba sama da odlučuje
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Kako roditelji nenamerno postanu izvor stresa za svoju decu sportiste
Nekoliko godina unazad je počeo trend učenja mlađih sportista kako da stvore zdrav psiholoski odgovor na dato okruženje. Ono što je potpuno zapostavljeno jeste edukacija roditelja na način kako da...
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Imam utisak da je tekst prekinut na pola. Taman kada ste završili sa kritikovanjem prve grupe roditelja (koji nisu ni zainteresovani za ovaj tekst) očekivala sam da napišete koje su to adekvatne metode za vraćanje autoriteta. To je, čini mi se i cela suština teksta. Dakle niste napisali samu suštinu.
Kao nova mama, ne znam mnogo o vaspitavanju. Ne podržavam kažnjavanje ni u jednom obliku ali neki red mora da postoji.
I uzroke problema u vaspitanju, i rešenja svih navedenih problema imate u knjizi BIT(KA) LJUBAVI, profesorke Milice Novković, autora i PORODIČNOG BUKVARA. Jelena, divno je sto ste se javili, imate mnogo sanse da napravite najzdraviji poklon za buducnost, sebi i svetu!
Djeci nedostaje empatija a ne autoritet. Autoritet je zamjena, veoma loša, za nedostatak uživljavanja u dječju perspektivu. Autor, sjedi, dvojka.
Teks je nedovrsen . Vi ste samo pisali o problemu a logican nastavak je bio kako resiti te probleme, sta raditi u tim situacijama. Lakse je kritikovati , nego savetovati. To svako moze jer su lose stvari uocljivije nego pozitivne.
Kako rešavamo probleme? Ako ste se već dohvatili ovg problema, trebali ste završiti tekst
Ja smatram da je autor ostavlja mesta za puno odgovora i mnogo razmišljanja. Autor nam daje ovo na diskusiju. Postoji jako dobar film o socijalnim mrežama, skoro snimljen. Ljudi koji su radili u Microsoft’s, Google, Instagram-u itd. daće vam čistiji sliku i jasne odgovore… Ovo je pitanje za sve pametne roditelje u vreme tehnologija… Svet nema rešenja, radi se o Kapitalizmu i prodaju.. Rešenje ostaje na roditeljima