Ma koliko neki roditelj voleo da radi, on treba da zna da je rad svakom detetu pa i njemu kada je bio dete bio neprijatan. Kako onda nastanu radne navike?
Rad je detetu neprijatan
Ma koliko neki roditelj voleo da radi, on treba da zna da je rad svakom detetu pa i njemu kada je bio dete bio neprijatan. Kako onda nastanu radne navike? Pa tako što roditelji prisiljavaju dete da redovno izvršava neku aktivnost. Bez tog spoljašnjeg pritiska dete jednostavno neće razviti radnu naviku. Postoji više vrsta ovog vaspitnog pritiskanja, a ono što je za sve karatkeristično je da su detetu neprijatni. Kada neprijatnost ovog spoljšnjeg pritiska postane veća od neprijatnosti one aktivnosti koju roditelj zahteva od deteta, ono popusti i počne da se ponaša na zahtevani način. Objašnjavanje koristi novog ponašanja je obavezno, ali nedovoljno da bi dete počelo da se ponaša.
Pri tome je važno da nema nikakvog popuštanja, jer ako se jednom popusti, dete će svaki sledeći put misliti da je to možda onaj put kada ne mora da uradi ono što je zahtevano.
Kada se uspostavi navika, rad više nije neprijatan
Prednost koju donosi radna navika je upravo u tome što kada ona nastane tada određena aktivnost detetu više nije ni neprijatna ni odbojna. Ono jednostavno uradi ono što treba. Čak nastane obrnuti mehanizam, detetu je neprijatno ako ne uradi ono što na šta je naviklo. To se onda odnosi kako na higijenske navike i navike pospremanja, tako i na naviku učenja koja je posebno važna za školsku decu.
Kada kažem da rad nije neprijatan, ne mislim ni da je prijatan. Zadovoljstvo u radu može doći kasnije, kada neko postane majstor u onome što radi i počne da uživa u tome.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
A kako su rasli veliki naucnici koji dok su bili mali nisu ni imali neku ozbiljnuz skolu. Faradej, Pupin, Tesla, njih niko nije jurio da uce! Jedna od posledica profesorovog ubedjenja je i da deca zamrznu nauku koja im se servira kao nesto neprijatno. Zadovoljstvo znanja i vestina je cilj za koji se treba pomuciti! Da ne pominjem da Vincija i Mikelandjela koji nikako nisu bili po profesorovom kalupu, totalno suprotni. Ko zna kako bi danas prosli zajedno sa np Teslom?!
Procitajte:
https://www.detinjarije.com/najmladi-srpski-bloger-otvara-skolu-koja-nikom-nece-biti-dosadna/
Suprotno od gornjeg teksata!
Ura za neukalipljene ili nprilagodjene.Oni pokrecu svet
Procitaj i:
https://www.detinjarije.com/kako-je-izumiranje-igre-dovelo-mentalnih-poremecaja/
Volela bih da se potpuno slozim sa Vama. Medjutim, iz sopstvenog iskustva moram reci da uspostavljanje radnih navika nije isto kod svakog deteta. Npr. Vas nacin sam nesvesno primenila na svom starijem detetu ( cerki, 17god.) funkcionise besprekorno.. medju najboljim je djacima, cak i sada u srednjoj skoli.. to ne mogu reci i za sina (13). Potpuno isti princip prinude u ucenju i ukalupljenja, apsolutno nije doneo nikakve rezultate. Desilo se to da je na mene gledao kao na sadistu i nekoga ko mu u stvari ne zeli dobro.. cak sam i taktiku promenila zeleci da ucim sa njim i gradivo mu ucinim zanimljivim.. opet nije upalilo.. nas visednevni rad nije se projektovao na ocene… Radio.. ne radio, bio je vrlodobar. Eto.. posle svega ..pitam se jedam li pogresila sto nisam bila istrajnija. Pritom treba napomenuti da je starije dete osobenjak, manje drustvena, dok je mladje neko kog zaista svi vole.. drugovi.. u skoli svi od tetkice, nastavnika.. do direktora..
Smatram da su oboje dobili podjednak tretman, ali nisu usvojili na isti nacin, tako da dobih od dece dva ekstremna slucaja. Jedan vredan, koji nista ne prepusta slucaju, ima cilj prema kome ide.. i drugi opusten, koji se oslanja iskljucivo na svoju inteligenciju i dozvoljava sebi neizvesnost kada je rad i skola u pitanju..
Zaista bih volela da mi neko kaze.. postoji li nacin da se navike decaka ikako dovedu u red, a da se njegova priroda, dobrota i empatija prema ljudima ne promeni.. jer on jeste takav.. voli ljude, brizan je i vrlo drag svojoj okolini
Tamara, muž i ja samo dvaput pročitali vaš komentar i prosto mi je teško da poverujem da tako razmišljate 🙁 Vi za vrlodobrog učenika kažete da njegovo učenje “apsolutno nije donelo nikakve rezultate”, da “ste negde pogrešili”, da njegove navike “nisu dovedene u red”… Vrlodobar je, aman! Vi govorite o njemu kao da ima sve jedinice i dvojke. Za vas su odlično i vrlodobro dete “dva ekstremna slučaja” (!), kao da funkcionišete isključivo u tom rasponu između ta dva, za vas ništa manje ne postoji, odmah je to “greška”. Nije ni čudo što vas doživljava kao da ga mučite, pa sjašite s njega, šta ste mu se popeli na glavu svojim ambicijama. I, molim vas, ne poredite to predivno stvorenje sa njegovom “vrednom” sestrom kod koje “sve funkcioniše besprekorno”… Uživajte i vi malo u njemu, kao što vidim da uživaju svi drugi. Rekli ste da biste “zaista voleli da vam neko kaže”, pa, eto, rekla sam vam… Svako dobro.
Jeste, bas dete koje zivi u nekom plemenu i u kontaktu je sa prirodom, mora da se juri kako bi isao sa tatom u lov. Prvo smo mi odrasli ucinili rad neprijatnim, a onda smo poceli da trazimo i od dece da postaju deo toga. Ovim metodom nastaju vukovic, koji ne znaju sta da “upisu”, jer su zaboravili kako je to iskreno uzivati u onom sto radis.