Puštam ih da sami idu u grad
Moja deca znaju da se snađu u stignu od tačke A do tačke B. A to je važno jer se ja izgubim i na sopstvenom kućnom prilazu, i za slučaj da deca završe sa mojim smislom za orijentaciju,tj. njegovim nedostatkom, treba da nauče kako da, ako se izgube, zadrže smirenost i pronađu put nazad.
Jednom je moja ćerka Bruklin pala sa bicikla i odrala koleno dok su njih troje najmlađih bili u gradu. Čovek na biciklu je zastao, pomogao joj da ustane i pitao je da li je dobro. Tog dana je naučila da nisu svi stranci kriminalci koji žele da je povrede; naučili su da ne treba svakog da se boje. Došli su kući, uzeli zavoj i istrčali nazad na igranje. Zemlja nije prestala da se okreće zato što se ona udarila.
Puštam ih da idu u kupovinu
Moja deca će trknuti do prodavnice da kupe hleb ili čokoladu kada mi se prijede. Znaju kako da plate i provere da li su dobili tačan kusur. Ponekad, troje najmlađih dobiju malo novca da potroše u gradu. Sami izračunaju koliko će koštati da sve troje pojedu čašicu smrznutog jogurta ili tri korneta, ili bombone iz raznih prodavnica, pa onda odluče šta će kupiti. Uče se donošenju odluka, fer raspodeli novca i pravljenju kompromisa.
Kad čitam ovakve tekstove, sve više se pitam zašto smo mi,sadašnji roditelji i nekadašnja slobodna i nenadzirana deca toliko nesigurni i puni straha za svoju decu ? Zašto imamo potrebu da ih toliko zaštićujemo, a odrastali smo u mnogo drugačijim uslovima ? Volela bih neki psiholog ako bi mogao da objasni.
Zato sto taman kada se opustim kao roditelj i pomislim kako je super sto, kada smo deca i ja u parku,pustam svoju petogodisnjakinju da jurca okolo sa drugarima i resava i gradi socijalne vestine na drugom kraju parka bez da joj visim nad glavom, kada pocnem da je puštam na zimovanju samu ispred hotela da se sa drugom decom igra u snegu, kada je pustim do prodavnice koja je na 20 metara od nase kuce da kupi cokoladicu ili je ostavim samu u igraonici na rodjendanu, stigne vest o nekom psihopati koji sa rodjendana odvodi trogodisnje dete i siluje je i ubije poput same Satane, a dete ga znalo, prvi komsija. Nisam paranoicna majka, i sama sam rasla bas kako je opisano u tekstu ali ne znam da li je u vreme mog detinjstva bilo manje psihopata koji slobodno setaju. I onda kada nas podstanar koji zivi u drugoj kuci u nasem dvoristu da mojoj cerkici cokoladicu, onako, zato sto je dete, ja pretrnem. A covek je ovako ok, ima i sam cerku od 11 godina koja dolazi cesto kod njega, sve je normalno. U „tim“ situacijama je sve normalno a onda se ispostavi suprotno, pa covek ne zna sta da misli. Sve sto mogu da uradim je da je ucim i da pricam sa njom i da je sve vise osvescujem i naucim da se stiti.Ne mogu je staviti pod stakleno zvono. I da se molim Bogorodici da je cuva. Da cuva svu decu.