Dok maltretiranje i fizičko zlostavljanje predstavljaju nešto što su roditelji ČINILI, emocionalno zanemarivanje predstavlja nešto što su roditelji PROPUSTILI DA UČINE
Da li se u odraslom dobu osećate neobjašnjivo nezadovoljno, neispunjeno, prazno…? Imate li utisak da nešto nije u redu, da retko šta donosi trajnije zadovoljstvo… da vam nešto nedostaje – ali niste sigurni šta?
Većina nas uviđa da događaji iz detinjstva imaju veliki uticaj na život i u odraslom dobu. I dobro i loše – sve ostavlja trag.
Ali postoji jedan faktor iz detinjstva koji ima podjednak, ako ne i veći uticaj od onoga što se u detinjstvu dešavalo. To je faktor koji se odnosi na ono što se NIJE desilo; to je nešto što se ne vidi i čega se ne sećamo. Ovaj nevidljivi faktor psiholozi nazivaju emocionalnim zanemarivanjem.
Emocionalno zanemarivanje je kontinuiran propust roditelja i staratelja da u dovoljoj meri odgovaraju na emocionalne potrebe deteta.
Emocionalno zanemarivanje je, na neki način, suprotno od „vidljivog“ zlostavljanja deteta. Dok maltretiranje i fizičko zlostavljanje predstavljaju nešto što su roditelji ČINILI, emocionalno zanemarivanje predstavlja nešto što su roditelji PROPUSTILI DA UČINE, a bilo nam je neophodno za optimalan emocionalni razvoj. To su propusti da primete, obrate pažnju ili na odgovarajući način reaguju na detetova osećanja, ponašanja, ličnost. Baš zato što je u pitanju čin propusta on je nevidljiv, neprimetan i retko se pamti.
Deca koja su bila emocionalno zanemarena, u odraslom dobu se suočavaju sa nizom problema. Kako njihova osećanja nisu u dovoljnoj meri bila validirana (primećena, potvrđena), ili detetu nije pružena podrška u razumevanju i prorađivanju sopstvenih osećanja, događaja, situacija (naročito neprijatnih), oni u odraslom dobu mogu imati teškoće u raspoznavanju i verovanju sopstvenim osećanjima. Može im biti teško i da razumeju sopstvene i tuđe emocije; može im biti teško da uopšte razaznaju odakle potiču emocije koje osećaju, kako da njima upravljaju, kako da one prejake umire i obrade, kao i da kod sebe neguju prijatna stanja i osećanja. S obzirom da je važan deo njihovog bića – emocionalno biće – kontinuirano bilo negirano i zanemareno, oni se u odraslom dobu mogu osećati prilično diskonektovano, neispunjeno i prazno. Mogu imati otpor da veruju drugima ili se na njih oslanjaju, dok, kao i svi, žude za ispunjenjem koje donosi kontakt. Mnogi od njih izveštavaju da se na neki način osećaju drugačije od ostalih; kao da nešto sa njima nije u redu, ali nisu u potpunosti sigurni šta.
Još jedan način na koji roditelji nehotice emocionalno zanemaruju svoju decu je i propust u upostavljanju jasnih struktura, pravila i granica kojih se dete treba pridržavati, kao i podučavanje disciplini i posledicama određenih ponašanja. Kao rezultat, emocionalno zanemareni često imaju teškoće sa samodisciplinom u odraslom dobu.
Koji god propust da je bio u pitanju, emocionalno zanemareni ih se retko sećaju i nemaju načina da razumeju, a neretko i artikulišu svoje teškoće. U najvećem broju slučajeva, za svoje stanje nezadovoljstva i nekompetence oni krive sebe.
Do dan danas, emocionalno zanemarivanje je tema o kojoj se malo govori. Baš zbog toga što je u pitanju nešto „nevidljivo“, nezapamtivo, odsustvo nečega, ono je ostalo u senci „vidljivih“ i takođe veoma važnih i velikih tema poput zlostavljanja ili traumatičnih događaja.
Rad na osvešćivanju ove snažne, nevidljive sile i njenih posledica koje se protežu do odraslog doba, može, naročito u procesu psihoterapije, imati transformativno i zaceljujuće dejstvo na sveukupnu dobrobit individue.
Za početak, dobro je početi sa postepenim stupanjem u kontakt sa svojim emocionalnim bićem. Obratite pažnju na različite emocionalne doživljaje i nastojte da sami sebi budete podrška u njihovom razumevanju. Potražite stručnu pomoć, edukujte se o osećanjima, emocionalnim potrebama, posledicama nezadovoljenih potreba u najranijem dobu, i – budite strpljivi. Bilo koji problem koji je nastajao godinama, decenijama, zahteva vreme, podršku, istrajnost i veliko razumevanje i nežnost prema sebi.
~ Dr. Jonice Webb, “Running on Empty”
Izvor: Beleške sa psihoterapije
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.