Koliko mudrosti stane u osam kilograma mog vernog krznenog kompanjona. Uvek me podseti da živim u trenutku, da se manem prošlosti i budućnosti. I da zahvalno mašem repom svemu što mi život da.
Kum me zove da se vidimo. Dobili su zelenu kartu. Uvek se setim fore koja me nasmeje: Dve stvari koje prosečan Balkanac želi najviše u životu: 1. Da propadne Amerika 2. Da dobije zelenu kartu za Ameriku. Ne volim ni da kažem njen drugi naziv, tj kako je neki zovu:
Iseljenička viza.
Već par mojih bliskih prijatelja je napustilo zemlju. Iseljenici. Kako gadan ukus u ustima imam kada kažem tu reč… bude mi žao. Ja trenutno ne bih išao nigde. Ali, to sam ja.
Tužno mi je što razlog nije “trbuhom za kruhom” a nije ni neki ne daj bože rat, ili neka muka. Sve su to ljudi koji imaju stabilna primanja, stabilne poslove i stabilne brakove.
Sve stabilno a iseljenici.
Valjda ću vremenom razumeti. Trenutno ne vidim smisao.
Kad me pitaju za savet, kažem iskreno: “Ne znam. Znam za sebe, a i to se menja. Za druge ne znam.”
Krećem do auta i vidim da mi je guma “legla”. Nisam očaran, al šta da se radi, kum čeka, u sredu ode preko bare. Ostavljam auto za ujutru.
Kum ide za Ameriku, kuma dobila zelenu kartu, lomi se, ne zna šta je pametno, ne sviđa mu se ovde, cene stanova su šašave, malo dete, još jedno u Januaru dolazi, a šta je tamo ne zna. Mnogo informacija, a samo dva rešenja. Koje je pravo?
Niko ne zna. Jedino što znam i slažem se sa mojom tetkom Agatom Kristi je da je glupa izreka “jedno kajanje ti ne gine”, potpisujem ovu njenu:
Kajanje. To je gubljenje vremena.
Pokušaće, idu pa će se vratiti. Ili neće. Istina je u poslednje vreme da najbolji odlaze. Videćemo.
Ležem da spavam. Ustajem rano da rešim gumu. Servis radi od 8, kasniću na posao, a kada već kasnim onda sa merakom šetam svog dugobradog gospodina. Nije mu jasno što je šetnja tako duga, ali se ne buni.
Prihvata život onakav kakav jeste. Ne tumači ga.
Koliko mudrosti stane u osam kilograma mog vernog krznenog kompanjona. Uvek me podseti da živim u trenutku, da se manem prošlosti i budućnosti. I da zahvalno mašem repom svemu što mi život da.
Vraćamo se kući iz šetnje i još jedno iznenađeno pospano lice me čeka:
“Tata. Otkud ti?” Uvek odem pre nego što malecke ustanu.
“Pukla mi je guma na kolima.”
“Supeeeer. Znači ostaješ duže. Mogu da vidim puknutu gumu?”
Počeo sam da se smejem, zaboravih da je to problem, muka ili “pakao” kako bi nekada nazivao takve situacije. Realno samo nam život poručuje da usporimo. Deca to jasno vide, mi odrasli često ne. Prosto je.
Kada usporiš manje ti stvari promakne.
Uspori, nasmej se i uživaj u potrošenom vremenu. Kada uživaš u protrošenom vremenu ono nije uzalud potrošeno.
Srećan utorak svakome ko diše, čim to možeš, možeš i mnogo više.
Johny – mirotočivi 🙂
PS: Pejzaž nije jedino što ćete propustiti ukoliko kada idete previše brzo, propustićete smisao onoga gde idete i zašto.
*misli su Lenona Dzona i još nekih, ne pamtim ih sve ali su jednako divne
Prijavite se na besplatni newsletter na
https://subscribepage.io/bajkautorkom
Nikola Petrović Johny je autor popularnog bloga i instagram profila “Sasvim digitalno” i kreator E-booka “Kako uspešno voditi Instagram” koji vam može pomoći da vaše ideje proširite i do vašeg hobija napravite biznis.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.