Sve ono čega je inače za vreme školske godine bio željan za vreme raspusta je radio. Uživao je na snegu, jurcao, sankao se, grudvao, igrao, željan vazduha i fizičke aktivnosti.
Jutros, kao i uvek, moj sin je ustao pre svih ostalih jer voli da igra igrice pre škole, ali je isto tako očistio sneg pred kućom, naložio kamin i doneo drva iz ostave. Potrebna mu je fizička aktivnost i nije mu teško ni da ranije ustane da zadovolji te potrebe.
Podsetio me je na junake knjige „Duga zima“ koju smo kao mali čitali. Tada su momci i devojke učili pre svega kroz rad. Junaci knjige bili su izmešanih uzrasta od 5 do 18 godina i radili i na farmama i po kući. Čitave porodice radile su zajedno da prežive, i usput su i dečaci i devojčice učili kroz rad kako sve funkcioniše u stvarnom svetu.
To je vrsta učenja za kojom moj sin žudi, a verujem i većina dece.
Pročitajte i: Igra van kuće za bolji uspeh u školi
Deca se nisu mnogo promenila u poslednjih 150 godina; naše društvo jeste. Dakle, mom sinu i dalje treba kretanja, mnogo više nego što današnji obrazovni sistem nudi. Njegov san nije da provodi dane zatočen sa još 20 takođe zatočene dece u učionici. Čak ih ne puštaju napolje kada je vreme nešto hladnije ili vlažnije. Tada se od njih očekuje da i na odmorima sede mirno u biblioteci ili stoje u holu.
Pre stopedeset godina, moj sin bi bio smatran idealnim dečakom. Vredan je, aktivan poslušan. Danas, on to uglavnom nije, smatraju ga nestašnim i čak nedovoljno vrednim jer gledaju njegov uspeh u školi. Dakle, u skladu sa očekivanjima savremenog obrazovnog sistema on je skoro problematičan.
Ovo nije slucaj samo sa decacima.
I ja sam mama sedmogodišnjaka koji za mesec i po dana treba da krene u drugi razred… Prvi razred je bio pakao, i za njega i za mene… On je bojkotovao skoro sve školske aktivnosti a moj zadatak je bio da ga nateram da kući nadoknadi sve propušteno u školi…Jedva smo dočekali raspust. Dete mi je željno igre, akcije, avantura, boravka napolju…a ja treba da ga pritiskam da sedi i uči. Tužno !!!