Od prvog trena majka Kobra, napeta kao struna od silne opuštenosti, treperi nad pojavom i životom svog deteta. Desi li joj se još koji takav dar Božji, njeni živci će se pretvoriti u zategnutu mrežu, čiju izdržljivost će iskušavati nebrojene životne situacije u koje se deca tako talentovano dovode.
Bob Živković
Tanke žice svilenih nerava
Ovde negde se završava priča o opuštenim roditeljima sorte Lotosov Cvet, jer svako dalje njihovo opisivanje bi kod opuštenih roditelja iz grupe Kobra, izazvalo latentni svrabež po celom telu, trzaje glave i potrebu da nekog što pre pridave. Golim rukama, bez svilenog gajtana. Naime, Kobra-roditelji žive na tankoj žici svilenih nerava, koja svakim danom postaje sve tanušnija, i to na račun mračne strane njihove mašte, iz trena u tren sve deblje. Kobra-roditelje mogu da prepoznam na prvi pogled, jer toj grupi pripadam od prvog minuta kad sam ugledala babicu koja mi donosi tek rođeno prvorođenče. Uprkos svoj postporođajnoj blentavosti koja bluzi po vakumu još uvek postojećeg šoka od preživljenog ‘gospodebožeštalimejeovosnašlo’, majka Kobra prvo pomisli, videvši kako neko drugi drži njeno sveže dete: „Makni tu ruku malo gore, kako ga/je to nosiš, hoćeš da ti ispadne?!“
“U grupu Lotosov Cvet spadaju roditelji sposobni da na klupi u parku, u pozi Lotosovog Cveta pozdravljaju sunce dok njihovo dete ispod klupe jede pikavce i pokušava da ujede mimoiduće kučiće.”
Dakle, od tog prvog trena majka Kobra, napeta kao struna od silne opuštenosti, treperi nad pojavom i životom svog deteta. Desi li joj se još koji takav dar Božji, njeni živci će se pretvoriti u zategnutu mrežu, čiju izdržljivost će iskušavati nebrojene životne situacije u koje se deca tako talentovano dovode.
Ne daj bože šta ti majka sluti
Uzmimo, na primer, mene. Nema tog filma strave i prepadanja koji bi mogao da konkuriše mojoj mašti. Ja sam ona iz narodne izreke „Ne daj bože šta ti majka sluti“. To, šta se meni vrti po glavi, bi svaki holivudski režiser suvim zlatom platio. Noćne more su prolećni lahor u poređenju sa mojim materinskim strahovima. Čak iako sam kod prvo dvoje dece iskustveno proverila da je disanje pojava koja ne nestaje tek tako, i kod trećeg deteta sam ustajala noću i kao vampir se naginjala nad krevetac. Da čujem da li diše. Diše li? Diše… Što tako tiho? Diše li stvarno? Onda me ‘vatala strava da će da se unakaze kašikom, a kamoli viljuškom. Noževe smo i tako držali van ne samo dečjeg, nego i našeg domašaja. Bila sam spremna da ih obučem tako kako ni majka medvedica ne bi svoju mladunčad oblačila. Da ih ne produva. Donja majica je zakon svih životnih zakona. Posle sam slutila da bi mogli da izjedu neku kocku ili ko zna koju sićahnu igračku. Da padnu sa kreveta. Da zveknu glavom o sto. Da pod padne na njih. Da se popare hladnom vodom. Da se prehlade od mlake vode. Da ne jedu premalo. Da ne jedu previše. Što li se češkaju?
“Sto puta sam sebi rekla da sam opuštena, da to nisu moja deca, da sam opuštena, da imaju oni svoje roditelje, da sam opuštena, da me ne zanimaju tuđa deca, da sam opuštena…i nikako da proradi.”
Kobra trojeručica
Negde u to vreme su mi se razvili i refleksi po kojima su poznati pripadnici opuštenih Kobri. Protiveći se svim zakonima fizike i prevodeći svoje mišiće preko granica dozvoljenog, nametnutim svakodnevnim treningom sam dosegla sposobnost da jednom rukom hvatam čašu koja pada sa stola, drugom skidam mladunče koje se upravo penje na luster, a trećom otimam varjaču kojom dete mi moje pokušava da se obogalji u očnom predelu. Baš tada kada mi je porasla preko potrebna treća ruka, izniklo mi je i treće oko na potiljku, njime sam lovila sve rizične situacije koje su mi se odvijale iza leđa. Uz to sam naučila da se nečujno krećem po mrklom mraku, tehnikom na kojoj bi mi pozavideli i pripadnici najspecijalnije od specijalnih jedinica. Usavršila sam i bauljanje pod krevetima, zavlačenje pod ormane, izvlačenje stvarčica koje su se otkotrljale pod frižider papirom. Sigurno bih savladala i ono otvaranje sefova šnalama, samo da smo imali sef. Na žalost, potrebe za njim nije bilo, jer smo i tako sve pare trošili na decu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Televizije bez obaveze da imaju “kvalitetan” program namenjen deci i mladima
Iako su, prema dosadašnjim podzakonskim aktima, televizije imale obavezu da petinu njihovog sadržaja čini takozvani kvalitetan program (naučno-obrazovni, kulturno-umetnički, dokumentarni i dečji program), ako bude usvojen novi nacrt Pravilnika o...
“Tate Novosađani” kupili medicinsku opremu za Dečju bolnicu od novca koja su sakupila deca
Predstavnik Fondacije Tate Novosađani predao je donaciju Dečjoj bolnici u Novom Sadu u vrednosti od preko 700 hiljada dinara. Sredstva su sakupila deca Predškolske ustanove "Playroom" i Osnovne škole "Ivo...
Danas je Dan planete Zemlje – “Planeta protiv plastike”
Dan planete Zemlje se obeležava od 1971. godine, u čak 150 zemalja sveta, svakog 22. aprila. Cilj ovog dana jeste da se skrene pažnja na probleme ekologije, zagađenja planete, kao...
Muzej iluzija u Beogradu ponovo otvara svoja vrata
Nije iluzija, jedan od najposećenijih muzeja u Beogradu, Muzej iluzija, ponovo otvara svoja vrata u subotu 20. aprila od 12 časova sada u novom, redizajniranom izdanju. U Nušićevoj 11, posetioci...
ne da nisam opustena, po mojim zivcima bi neko uredno mogao svirati harfu 🙂