Mnogi ljudi svašta kažu, ali nemaju nameru da to i urade. Mnogi roditelji su navikli da prete i obećavaju, a da najveći deo toga nikada ne ispune.
Mlađa deca mogu da budu odgovorna!
Da li je ovo tipičan slučaj? Majka kaže sinu: „Nik, pokupi igračke.“ Pet minuta kasnije opet mu kaže: „Pokupi igračke.“ Posle pet minuta već je ljuta: „Smesta pokupi igračke!“ A onda pobesni: „Pokupi igračke, inače nema televizije!“
Dete nastavlja da gleda crtani, a majka skuplja igračke. Za većinu roditelja ovo je svakodnevni ritual. Zašto?
Trogodišnjaci koji su dovoljno odrasli da jedu sladoled, gledaju televiziju ili voze bicikl, sasvim su sposobni da pokupe svoje igračke i ubace ih u kutiju!
Skupljanje igračaka je jednostavan zadatak, pa su čak i vrlo mala deca sposobna da ga izvrše. A neka to i čine.
Kako da vas dete posluša iz prve
„Vodi računa o svojim stvarima“
PRIČA MERIDŽEJN: Kada su dva naša najmlađa deteta imala približno tri godine, bili su kao i druga deca – ostavljali su igračke za sobom. Govorili smo im da ih sklone na mesto, ali su nas ignorisali.
Na kraju sam ih posadila ispred sebe i vrlo oštro im objasnila: „Morate da vodite računa o svojim igračkama. To znači da ih vraćate u kutiju kada završite s igrom. Ako to ne budete radili, spakovaćemo ih i odneti na poklon nekoj siromašnoj deci koja će hteti da brinu o njima!“
„Razumeli ste da ćemo igračke da poklonimo siromašnoj deci ako se ne budete brinuli o njima?“
„Jesmo.“
“Deca koja razumeju da u životu postoje posledice, srećnija su i verovatno manje sklona problemima.”
Istog tog jutra Džulijan je ostavio svoj vozić u dnevnoj sobi. Rekla sam mu da ga odnese na mesto, ali on nije odreagovao. Bio je to baš lep voz – poklon od bake. Pozvala sam Džulijana, stavili smo voz u torbu i otišli do Crvenog krsta i on je ostavio svoj voz siromašnoj deci.
Iste nedelje Vanesa je ostavila lutku u hodniku. Rekla sam joj da je skloni, ali ona to nije uradila. Lutku je dobila za Božić od ujaka i bila joj je najdraža igračka. Odneli smo je i poklonili siromašnoj deci. Srce me bolelo zbog toga.
Za samo nedelju dana naučili smo decu da posle igre sklone igračke. Bez vikanja i vriske naučili su da brinu o svojim stvarima.
Danas su oboje tinejdžeri i još uvek vode računa o svojim stvarima. Deca nam nisu savršena, ali njihove sobe su uredne.
Moj suprug Karlo i ja doneli smo dobru odluku – radije ćemo da prođemo kroz muke dok učimo decu da sređuju svoje stvari, nego što ćemo u narednih dvanaest godina da se raspravljamo s njima.
Deca nas poštuju jer znaju da smo dosledni.
Deca koja razumeju da u životu postoje posledice, srećnija su i verovatno manje sklona problemima.
Kako je ovo povezano s nasilništvom? Kada gajite poštovanje prema drugima i kada cenite svoje stvari, manje naginjete ka nasilju i destrukciji.
Nema komentara.