Grešimo, mučni, vaspitavajući ih, a sve vreme mislimo da radimo u njihovom najboljem interesu. Nigde, bre, nema škole za dobrog roditelja. Čitaš neke knjige, čitaš, pa ih baciš, jer ukapiraš da je najbolje da slediš svoj osećaj. A taj osećaj ipak nije uvek najbolji za dete. Nekad je samo za nas najbolji.
Negde u tom periodu sam na internetu naišla na studiju neke engleske naučnice (naravno da se ne sećam imena), koja je sasvim naučno objašnjavala da sviranje klavira u uzrastu od 4 do 6 godina direktno utiče na inteligenciju deteta. Baš klavir, i baš tada. Tvrdila je da se jedino tom aktivnošću postiže da neke moždane ćelije bacaju električne impulse do nekih drugih, sa kojima se inače ne bi nikada “srele” ako nema tog klavira do 6. godine. Ne sećam se kako, ali mene je ta naučnica ubedila. To je bio jedini moj roditeljski zahtev vezan za njene aktivnosti, ikada! Išla je na privatne časove i svirala klavir u tom uzrastu. Posle je nastavila još nekoliko godina, ali što se mene tiče mogla je i da izabere da neće više.
U vrtiću se prijavljivala za sve i svašta, i za sve je imala podršku: škola plesa, škola karatea… i tako redom, do ‘školice za manekene’. Pošto je meni sasvim odvratno da devojčice od pet godina uče da se vrckaju i trepću, to nisam htela da dozvolim. Jedino to, ikada! Kako? Pa pitala sam je šta je u kojoj školici učila, ona je odgovarala, a za školicu za manekene nije baš znala čemu služi. Kad sam joj objasnila, samo je rekla: “Šta? Da učim da hodam?! E, svašta!” I sama je odlučila da neće 😉 Da, to je ta najveća roditeljska mudrost – pusti dete da odlučuje samo, ali se potrudi da odluči kako treba.
“Odabrala sam učiteljicu za koju sam znala da je veoma zahtevna, da ima mnogo iskustva, i da vrlo kritički bira šta od novotarija treba da usvoji, a šta ne.”
Jedina situacija u kojoj sam tražila vezu za dete, bio je izbor učiteljice. I danas mislim da to ne treba prepuštati slučaju, ako je ikako moguće. Ja sam našu odabrala još dok sam bila trudna (onako, uz malo preračunavanja ko će da preuzme generaciju kad moje dete krene u školu). Odabrala sam učiteljicu za koju sam znala da je veoma zahtevna, da ima mnogo iskustva, i da vrlo kritički bira šta od novotarija treba da usvoji, a šta ne. Na prvom roditeljskom je tražila naše odobrenje da tako radi, i dobila ga je. Iz te njene generacije većina učenika je i danas odlično. Eh, da ne zaboravim – podjednako mi je bilo važno što sam znala da se ta učiteljica stalno smeje 🙂 Ne dajte decu mrgudima! Sretaće ih dovoljno kad porastu 😉
Negde u drugom razredu ukapiram ja da ona smatra da su joj samo petice suđene, da se ništa ispod toga ne sme dogoditi, a bogme, malo je počela i da se pravi važna po tom pitanju. E, nećeš, sinak! Odem do učiteljice i zamolim je da mom detetu da trojku. Žena me gleda razrogačeno i kaže da takav zahtev još nije dobila u radnom veku. Objasnim ja njoj potanko o čemu se radi, i ova joj sutra zvizne četiri minus (Klela se posle da trojku nikako nije mogla da joj da). Dete, ko popišano, da prostite. Ja hladna ko špricer. Kažem “Pa, šta? Je l’ to može da se popravi?” – popravimo, preživimo, shvatimo da je sve to za đaka, i da kraj sveta izgleda drugačije.
“I verglam tako, baš nadahnuto, dok mi se čedo nije rasplakalo, ne zbog grdnje, nego od tuge. Ukapirala je kako je lako povrediti nekoga. Na tu sam “lekciju” možda i najponosnija.”
Čini mi se da je bila peti razred, kad mi je kod kuće opisivala kako njena drugarica iz odeljenja ni danas nije umela da uradi zadatak, pa su joj se svi smejali, jer je ovakva i onakva. Opa! Tu se ja uozbiljim, na licu mesta sastavim scenario kako to dete verovatno svakog jutra plače, tužno i pretužno, ne mili mu se u školu da ide, gde se svi druže i raduju, a samo je ona tužna i njoj se smeju. Pa malo skrenem na “Je l’ ti misliš da si lično zaslužna što brzo kapiraš i lako učiš? E, pa nisi. Imala si sreće. A ona je imala manje sreće, i vi je maltretirate zbog toga. Pravi čovek bi joj ponudio da joj pomogne i objasni, umesto da joj se smeje.” I verglam tako, baš nadahnuto, dok mi se čedo nije rasplakalo, ne zbog grdnje, nego od tuge. Ukapirala je kako je lako povrediti nekoga. Na tu sam “lekciju” možda i najponosnija.
Sama je birala drugi jezik koji će učiti u školi. Sama je birala kad će građansko, a kad veronauku. Sama je birala koji će smer upisati u gimnaziji. Sada sama odlučuje šta će da studira. Ima prava na to.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Moje nije htelo da svira klavir ali je zato svako vece slusalo baby einstein….Svaka cast za tekst, veliki pozdrav !