Od početka pandemije, mentalno i fizičko zdravlje roditelja trpi izuzetan pritisak. Nivo stresa, anskioznosti i depresije je u porastu pa su se mnogi zapitali – zašto je odjednom toliko teško biti roditelj? Zar ljudskoj vrsti nije prirodno da samostalo brine o svojoj deci, i zar nismo milenijumima podizali svoje mladunce bez škola i vrtića?
Evolucioni biolog Nikola Rajhani objašnjava zašto nam to zapravo nije prirodno. „Kao vrsta, ljudi su neverovatno loše osposobljeni za brigu o svojoj deci u izolaciji. Ljudske porodice su po svojoj organizaciji slične merkatima. Uprkos uvreženoj predstavi po kojoj se moderna porodica sastoji od malih, nezavisnih jedinica, realnost je da nam pomoć drugih veoma znači u podizanju potomstva. Tokom većeg dela ljudske istorije, tu pomoć je pružala familija. U savremenim industrijalizovanim društvima, gde preovlađuju male porodice – nastavnici, bebisiteri i drugi profesionalni staraoci zamenili su nekadašnju mrežu podrške.“
Uprkos uvreženoj predstavi po kojoj se moderna porodica sastoji od malih, nezavisnih jedinica, realnost je da nam pomoć drugih veoma znači u podizanju potomstva.
Ovaj zajednički način podizanja dece nas razlikuje od drugih primata. Takozvano „udruženo razmnožavanje“ delimo sa nekim mnogo udaljenijim vrstama, poput merkata, ili čak mrava i pčela – i ono nam je pružilo važne evolutivne prednosti.
Vrste koje se udruženo razmnožavaju žive u velikim porodičnim grupama u kojima pojedinci sarađuju u odgajanju dece. Drugi primati, poput šimpanzi, ne primenjuju ovakvo roditeljstvo. Iako i jedni i drugi živimo u složenim društvenim grupama koje se sastoje od rođaka i nesrodnika, majke šimpanze podižu svoju decu samostalno, bez tuđe pomoći – čak ni očeva. Isto važi i za gorile, orangutane i bonoboe. Štaviše, ženke primata ne doživljavaju menopauzu, već ostaju plodne čitavog života. Zbog toga je sasvim uobičajeno da majke i ćerke u isto vreme imaju mladunce. To znači da bake nemaju mogućnost da pomažu oko unučadi.
Za razliku od drugih primata, ljudska vrsta veći deo svog postojanja na Zemlji živi u proširenim porodicama, u kojima majke dobijaju pomoć mnogobrojnih članova familije. Tako je i u mnogim savremenim društvima. Očevi su često uključeni u podizanje dece, iako taj stepen varira od društva do društva. O deci se staraju braća i sestre, ujaci, tetke, braća od strica i drugi rođaci, i naravno – bake i deke. Čak i mala deca pomažu oko podizanja onih najmanjih. U takvim okolnostima, teret brige oko dece retko pada na jednu osobu.
Ljudska vrsta veći deo svog postojanja na Zemlji živi u proširenim porodicama, u kojima majke dobijaju pomoć mnogobrojnih članova familije.
Ebi Pejdž, bioantropološkinja koja je opsežno proučavaja filipinsko lovoskupljačko društvo Agta, kaže da tek počinje da shvata pun opseg ovih tradicionalnih mreža podrške. Čak i četvorogodišnja deca su već produktivni članovi društva: „Doprinos dece se često zanemaruje,“ kaže Pejdž. Ona pomažu tako što mlađu braću i sestre čuvaju od opasnosti. Pejdž opisuje situaciju u kojoj je četvorogodišnji dečak spasao svoju mlađu sestru od škorpiona, što jasno pokazuje koliko roditeljima ovakva pomoć.
Na Zapadu, briga o deci zahteva angažovanje odgovorne odrasle osobe, najčešće roditelja, koji ne samo da motri na dete, već ga i podstiče na aktivnost i stimuliše. Kada roditelji to ne uspevaju da pruže detetu zbog toga što rade, često se osećaju krivim i neadekvatnim. Međutim, postoje mnogi drugi načini na koje se može brinuti o deci na dobar način, a da ne zahtevaju veliko angažovanje roditelja.
Čuvanje od strane braće i sestara je osnovna osobina vrsta koje se odlikuju udruženim razmnožavanjem. Mnoge od ovih vrsta žive u najtoplijim i najsušnijim područjima planete, kao što su to radili i prvi ljudi. Hranu je bilo teško naći, pa je saradnja bila neophodna za opstanak.
Čuvanje od strane braće i sestara je osnovna osobina vrsta koje se odlikuju udruženim razmnožavanjem.
Paradoksalno, ova naša sklonost saradnji koja nam je toliko dugo pomagala da opstanemo, možda je ovu pandemijsku krizu učinila mnogo težom za roditelje. Oni su odsečeni od familije, ali i od institucija koje brinu o deci i imitiraju nekadašnje mreže pordške. Štaviše, od roditelja se očekuje da fukcionišu samostalno kao da im je to prirodna, instiktivna stvar. Roditelji osećaju da je ovaj zadatak pretežak za njih, ali ne mogu da objasne zašto. Najzad, naše zapadnjačko poimanje porodice toliko važnosti pridaje majkama a tako malo značaja drugim članovima porodice da niko ne dovodi u pitanje ideju da su deci dovoljni samo njihovi roditelji.
Naše zapadnjačko poimanje porodice toliko važnosti pridaje majkama a tako malo značaja drugim članovima porodice da niko ne dovodi u pitanje ideju da su deci dovoljni samo njihovi roditelji.
Međutim, kako objašnjava Rebeka Sir, profesorka evolucione demografije, ova ideja o samodovoljnoj nuklearnoj (roditelji + deca) porodici postoji samo u glavama zapadnjaka ali ne i u istorijskoj stvarnosti. Nju su kao vladajuću uspostavili bogati beli zapadni naučnici koji su, gledajući svoje porodice, pretpostavili da je taj model vladao oduvek.
Život u nuklearnim porodicama je relativno redak na planeti. Postoje razne varijacije u porodičnim strukturama, ali ono što je uobičajeno je da roditelji imaju pomoć oko podizanja dece, i to važi čak i u srednjim klasama zapadnog sveta.
Tipičan način života za ljude nije u parovima koji samostalno podižu decu u izolaciji. Za ljudsku vrstu nije ni uobičajeno da žene budu domaćice – one su kroz istoriju igrale značajnu ulogu u proizvodnji i obezbeđivale za svoju poroducu.
Kada nam se promeni perspektiva i počnemo drugačije da gledamo na ljudsku porodicu, možda će i naša očekivanja od roditelja biti drugačija. Umesto da uzimamo zdravo za gotovo da roditelji, a posebno majke, treba da preuzmu sav teret, trebalo bi da ukažemo na važnu ulogu drugih članova porodice i pomoći sa strane. Ako shvatimo koliko zavisimo jedni od drugih kada je u pitanju podizanje potomstva, bili bismo blaži i prema drugima i prema sebi.
Očekivati od ljudi da se ponašaju kao šimpanze je kao da očekujeto od mrava da se odvoji od kolonije. Priznati da zavisimo od drugih nije znak neuspeha, već prihvatanje naše ljudske prirode.
Izvor: BBC Prevod: Detinjarije.com
Otuđujuće roditeljstvo
Majke u svim delovima sveta najčešće po ceo dan nose svoje bebe i malu decu, ali to uopšte ne znači da obraćaju puno pažnje na njih.
Koliko su roditelji zaista važni?
Kulture širom sveta imaju različite odgovore na roditeljske probleme, koji su podjednako uspešni, iako roditelji nisu uvek ti koji su ključni za taj uspeh