Ponekad pomislim da pišem o banalnim stvarima. O nečemu što u suštini svi znaju. Pogotovo kad pišem o temama vezanim za zdravlje i vaspitanje djece. Jer, većina ljudi, prosječnog nivoa svijesti, zna da napravi razliku između dobrog i lošeg za njihovo dijete. Onda naiđe dan, kad me stvarnost dočeka nespremnu i kad vidim, da i nije baš tako. Da, iako su neke stvari ponovljene hiljadu puta, da iako dnevno osvane bar deset članaka na jednu istu temu, to ne dopire do svijesti roditelja. Na žalost i štetu, djece.
Srela sam juče poznanicu. Majku petoro djece. Ženu koja je starija od mene više od deset godina, i koja ima pet puta više roditeljskog iskustva od mene. Najmlađe dijete, sin, ima pet godina. I dijagnostifikovan mu je ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Dosorder), odnosno hiperkinetski poremećaj koji za rezultat ima hiperaktivnost, impulsivnost i poteškoće vezane za pažnju i koncentraciju.
Najjednostavnije rečeno – to dijete ne može da se fokusira na određenu aktivnost. Ima problem sa pažnjom. Prebrzo gubi interesovanje za bilo koju aktivnost, pogotovo za onu za koju je potrebna određena koncentracija. Dijete nema strpljenja da igru (normalnu, dječiju igru, NE video igru) odigra do kraja, da sasluša priču do kraja, da odgleda slikovnicu do kraja, prebrzo prelazi sa jednog zadatka na drugi, njegova fizička aktivnost je prenaglašena i ponekad se čini da ni dijete samo ne može da utiče na nju…
Mi živimo u inostranstvu. Ovdje obavezno dječije školovanje kreće sa tri godine. Spojili su naš vrtići i naše predškolsko obrazovanje u jedno i nazivaju ga školom (iako meni lično surovo zvuči da dijete od 3 godine kreće u školu). Prateći rast i razvoj njenog djeteta, stručnjaci su postavili dijagnozu, na osnovu koje, u školskom kartonu to dijete je zavedeno kao dijete sa određenim psihičkim hendikepom. Što ni u kom slučaju nije negativno, već jednostavno tom djetetu se posvećuje više pažnje. Škola ulaže više truda i rada da bi to dijete moglo lakše da savlada gradivo, da prati nastavu i da ide u korak sa svojom generacijom. Nisu ga smjestili ni u kakvu obrazovnu ustanovu, specijalnog tipa, ali njoj smeta taj školski karton i ta oznaka – hendikep. Smeta joj do te mjere da preispituje dijagnozu postavljenu od strane stručnih lica. Razumijem je, jer mi roditelji u slučaju bilo kakve bolesti, poremećaja kod djeteta, prije prihvatanja činjenica prvo pomislimo – da nisu pogriješili. Pitam je, da li su tražili drugo mišljenje – jesu. Ista dijagnoza. Ali, ona i dalje smatra da njeno dijete nema poremećaj pažnje. Dobro. Pitam je, na osnovu čega ona to zaključuje, da mi navede jedan primjer djetetovog ponašanja koji govori suprotno.
(Napomenuću da ja nisam zdravstveni radnik, da nisam defektolog, da nisam pedagog, psiholog, već samo jedan obični roditelj koji se trudi da svakog dana nauči nešto novo, što bi doprinijelo rastu i razvoju mog djeteta.)
Njeno obrazloženje glasi ovako:
„On (dječak od 5 godina) je sa dvije godine igrao video igrice toliko dobro da je pobjeđivao brata koji imao tad 18 godina. Jednostavno škola ga ne zanima, a kad igra video igrice on je miran, njegova koncentracija i pažnja su bolje nego kod odrasle osobe. Uvijek pobjeđuje!“
Naš dalji tok razgovora, i nije bitan za ovaj tekst, već bih vas, onako generalno pitala: „Zašto pravite čorbu od dječijeg mozga?“
I ovo je najblaža, i najumivenija varijanta kojom mogu da vas pitam, zašto uništavate rođeno dijete?
Ptice na grani su propjevale – telefoni i video igrice u najranijoj dobi su štetni za djecu!
Ali, ne! Mi ne posustajemo. Evo, sine telefon. Poigraj se! I to poigraj se, razvuče se na par sati dnevno.
Nisam ja protiv crtanog filma. Moje dijete od dvije godine ga gleda. Na TV-u u ograničenom vremenskom periodu. I znate kako testiram njen odnos prema crtanom filmu? Tako da kad primjetim da joj je crtani film, okupirao pažnju, ponudim joj neku drugu aktivnost koju voli.
– Ko će napolje?
– Čekaju nas djeca u parku?
– Slažimo kocke!
– Vidi nove olovke!
– Gdje je Žika? (pas)
I u slučaju da samo jednom ne odreaguje na moje pozive, gasimo TV, ne gledamo crtane narednih dana, a onda i kad ih gledamo, je znatno kraće nego prije.
Nisam ja neko ko nikad nije dao telefon djetetu u ruke, niti sam neka svemajka koja ima pravo da nekom drži predavanje, ali se samo trudim da održim njeno zdravlje koje je imala na rođenju.
Nema smisla da tvrdim, da je dijete moje poznanice obolilo od ADHD-a zbog prekomjernog vremena provedenog ispred ekrana, ali postoje istraživanja koja kažu da ekran utiče na pojačanje simptoma te bolesti.
Sa neke druge strane, kad zanemarimo (ako je to uopšte moguće) taj uticaj na zdravlje naše djece, jeste li vi svjesni koliko oni brzo rastu? Dok par puta napunite bateriju mobilnog telefona, oni su već odrasli. I na pitanje – hoćemo li prošetati zajedno?
Odgovoriće – Kevo, smaraš!
.
Jednog dana, biće vam žao izbubljenog vremena. Samo da to ne bude nauštrb dječijeg zdravlja.
Piše: Ljiljana Španić
Izvor: Detinjarije.com
Jebem Vas ostavite decu na miru