1.Mama opominje dete da sedi mirno i ne dira ništa i tako oboje ukočeno čekaju da se vrati stručno lice. Ako bi dete poseglo za nečim, mama bi ga povukla nazad.
2.Mama iz torbe vadi nešto za čitanje i počinje da čita ne obraćajući na dete pažnju.
3.Mama oduševljeno govori detetu: „Vidi kako su lepe igračke!“ i počinje da pokazuje i objašnjava detetu kako se koriste.
4.Mama, bez obzira šta radi dete, uzima jednu po jednu igračku i pokušava da shvati šta čemu služi. Dete se i samo dohvata igračaka i radi to isto.
Psiholog se zatim vraća u prostoriju i izvodi stručni test o nivou spoznajne aktivnosti deteta. Pre nego što nastavite s čitanjem, probajte da pogodite koja grupa je dala najbolje rezultate?
Najviše pokazatelje su imala deca radoznalih mama iz grupe 4. Tu je sve išlo u prilog: mama je tu, ona i sama istražuje, kod deteta počinje podražavanje, sve je spokojno i veselo i proces teče punom parom.
Zatim su bila deca iz grupe 2. Mame nisu davale primer, ali su svojim prisustvom i smirenošću pružale osećanje sigurnosti i priroda je radila svoje.
Najslabije rezultate dala su deca iz grupe 1, kojoj je sve zabranjivano.
Ako dete živi u duševno i duhovno bogatoj, interesantnoj, intrigantnoj sredini, ako je roditeljima sve zanimljivo, ako oni imaju pametne i interesantne prijatelje s kojima vode razgovore pred decom, ako vole svoj posao i o njemu pričaju kod kuće – deci nije potrebno nikakvo guranje u razvoju. Oponašanje modela iz kuće i prirodna potreba da uče učiniće svoje – sve dolazi samo po sebi i ne može se sprečiti.
Jedino na šta treba obratiti pažnju jeste to da dete ne oseti strah u odnosu s vama i uopšte sa svetom oko sebe. Spoznajna aktivnost ne trpi jak i trajan stres. Ako se dete oseća grozno, usamljeno i plaši se – nije mu do novih znanja.
Beskrajno hvala za ovaj tekst! Tek sad sam shvatila kako treba, jer smo okruzeni morem tekstova u kojima pise kako s decom treba stalno „raditi“, pricati bez prestanka, objasnjavati, ispravljati ih i igrati se sa njima kao da smo im vrsnjaci.