Naravno, nema sumnje da zavisimo od njih u godinama kada nismo sposobni da se brinemo o sebi, ali zašto imaju tako presudan uticaj i kad pređemo dvadesetu, tridesetu, pa čak i kad postanemo dede i bake?

Naime, mi nismo birali roditelje (a birali ih jesmo) da bi nam pružili večno prisutnu oazu sigurnosti, da bi nas uvek podržavali i voleli tačno takve kakvi jesmo. Iako to zvuči jako privlačno, bilo bi bolje da zaboravite da ste to sada pročitali jer se to gotovo sigurno neće dogoditi. Ako ste slučajno ili namerno pogrešno pročitali, rekao sam da se to neće dogoditi! I zato bi zaista bilo najzdravije oprostiti se s tim zabludama. Stvarnost uglavnom izgleda tako da nas roditelji (ali i drugi ljudi) vole ako smo onakvi kakvi oni žele da budemo.
Nadam se da sada već shvatate da nije bitno šta su vam drugi učinili, šta drugi misle o vama ili šta je „rekla vaša tzv. prijateljica pre nekoliko dana o vama, i to nakon svega što ste učinili za nju”… Ključ srećnog života nikad nije u drugima. Nije ključno šta su drugi učinili, već šta ćete vi učiniti u vezi s tim, odnosno kako ćete to doživeti. Možete njihove postupke shvatiti kao da niste vredni ljubavi i podrške ili možete zaključiti da priznanje svoje vrednosti ne bi trebalo da tražite od ljudi koji ne znaju da žive. Od vas zavisi kako ćete nešto doživeti i kako ćete živeti. Ako imate odnose u kojima niste zadovoljni, promenite ih, ili promenite svoje shvatanje tih odnosa. Ako neko nije korektan prema vama, promenite svoj odnos prema njemu. Inače se samo proglašavate žrtvom njegove nekorektnosti, a tako ne činite ništa korisno. Niko vas ne prisiljava da imate odnos s nekim s kim ne želite. Nemojte ni vi sebe.
E sad, roditelji nas najčešće ne mogu voleti takve kakvi jesmo ne zato što su svi roditelji iz nekog čudnog razloga zla bića koja samo seju nevolju, nego zato što većina njih jednostavno nije sposobna za to. Verovatno ne znaju da vole ni sebe takve kakvi jesu, verovatno nije niko ni njih voleo takve kakvi jesu i takva je realnost. Možemo se buniti protiv te realnosti ili glumiti da nije tako, ali to nam neće pomoći da živimo srećno.
Važno je naglasiti da vam niko drugi ne može pružiti oazu prihvatanja i sigurnosti ako je vi sami ne izgradite. Niko drugi osim vas samih nije stvoren za to i dokle god kucate na vrata izvan sebe samih, zapravo sebi osiguravate kontinuiranu frustraciju. I znate šta? Dokle god kucate na pogrešna vrata, nećete otvoriti ona prava! Jer ako već želite da radite uzaludne stvari, bolje vam je da lupate glavom o zid. Slobodno lupajte glavom o zid, on će, svejedno, biti tamo, a vi ćete umesto priznanja svoje vrednosti dobiti samo glavobolju. Veće su šanse da ćete uživati u tom besmislenom činu, nego u traženju bezuslovne ljubavi od svojih roditelja. Zvuči čudno, ali zapravo je zastrašujuće istinito.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Danijela Budiša Ubović: Šta ako smo bili “upotrebljeno dete”?
Dete će pristati na sve da bi se povezalo sa roditeljima. Ako je jedini način povezivanja služenje njihovim potrebama, i to je prihvatljivo. Jer je povezanost važna za opstanak, kao...
Dr Vladimir Đurić: Neki ljudi će kasniti samo kod nas, a nikad na aerodrom – i to dosta govori o njima!
Aerodromi nemaju nikakav problem sa ljudima koji kasne. Niti ih zanimaju njihovi razlozi, objašnjenja i alibiji… Niti to kakvi su oni kao ljudi, kakve su im crte ličnosti i navike....
Zašto je nekim ljudima tako teško da kažu ne?
Piše: Tijana Mirović, psiholog i psihoterapeut Nije lako reći ne! Ne, zaista nije lako reći šta mislimo i dati drugima do znanja da nam se nešto ne dopada ili ne...
Biljana Vasić: Tekstovi Marčela, Goblina, Hladnog piva, Dža ili bu, Grua – na času tumačenja socijalne lirike
Često kažemo kako deca danas ništa ne čitaju, žalimo se na njihovo duhovno odsustvo na časovima lektire i nemoć nastavnika da ih zainteresuju i motivišu. Zameramo im da su lenji,...
Nema komentara.