Otuda su naša gledišta o nadarenosti, koja su veoma duboko ukorenjena, izuzetno važna za naš budući život, život naše dece, našeg preduzeća i ljudi u njemu. Mnogo je korisno shvatiti šta darovitost uistinu jeste.

Mora da nam bude jasno šta podrazumevamo pod tim izrazom. Ljudi ga često koriste samo da bi označili vrhunska dostignuća ili opisali one koji postižu sjajne rezultate. „Red soksi su baš nadareni na spoljašnjem polju igrališta“ znači samo to da oni imaju odlične spoljašnje odbrambene igrače. „Rat za talente“, popularna tema u poslovanju i naslov jedne knjige, odnosi se na borbu da se privuku oni koji postižu dobre rezultate. U televizijskoj industriji „talenat“ je opšti izraz za sve koji se pojavljuju pred kamerama. „Izvedite talente na scenu!“ samo znači da izvođače treba postaviti na njihova mesta; svako ko mnogo gleda televiziju shvata da u ovom slučaju izraz ne nosi u sebi nikakav sud.
Nijedno od ovih značenja nije ono presudno. Kada se taj izraz upotrebljava tako da menja tok nečijeg života, onda on ima posebno značenje. To je prirodna sposobnost da se nešto radi bolje no što to može većina ljudi. To nešto prilično je konkretno – igrati golf, prodavati stvari, komponovati muziku, upravljati organizacijom. Može se uočiti rano, pre no što sposobnost posve dođe do izražaja. I urođena je; s njom se rađaš, a ako se nisi sa njom rodio, ne možeš da je stekneš.
Po toj definiciji, većina nas veruje da darovitost postoji u bezmalo svim oblastima. Pažljivo slušajte svoj naredni razgovor o muzici, sportu i igrama; teško je pričati o učesnicima duže od dve rečenice a ne pozvati se na „dar“. Ni u drugim oblastima to poimanje nikada nije daleko. Rasel Bejker, nekadašnji značajni kolumnista Njujork tajmsa, smatrao je da se rodio s „genom za reči“, da je doslovno od rođenja bio pisac u nastajanju. U poslu, svakodnevno kažemo da je Bob rođeni prodavac, ili da je Džon rođeni vođa, ili da Pet ima kefalo za brojke. Voren Bafet neretko govori ljudima: „Ja sam se rodio za to da raspodeljujem kapital“, što je njegov način da kaže da je došao na ovaj svet sa sposobnošću da uoči dobitne investicije.
Svi smo sigurni da darovitost postoji, ali to ne znači da smo istinski porazmislili o tome. Gotovo niko od nas nije se time pozabavio. Ta predstava samo je deo našeg poimanja sveta, i vredi zapitati se zašto je tako.
Preispitivanje predstave o darovitosti
Veliki broj istraživača sada zastupa tezu da nadarenost ili talenat uopšte ne znače to što mi mislimo da znače, ako uopšte išta znače. Nekoliko njih tvrdi da samo postojanje darovitosti, kako su to obazrivo predočili, nije potkrepljeno dokazima.

Njihovi argumenti snažniji su no što bismo isprva pomislili. U brojnim proučavanjima uspešnih pojedinaca pokušavalo se proniknuti u ključne činioce njihovih dostignuća, delom putem razgovora sa tim pojedincima i njihovim roditeljima, kao u pomenutoj muzičkoj studiji u Engleskoj. U tim ispitivanjima, svi su subjekti osobe za koje bismo kazali: „One su vrlo darovite.“ A ipak, iznova i iznova, istraživači su pronalazili malo pokazatelja naprednih dostignuća pre no što su ti pojedinci započeli intenzivnu obuku. Takvi znaci jesu se javljali povremeno, ali nisu se pojavljivali u velikoj većini slučajeva. Svi možemo da se setimo primera ljudi za koje se činilo da suizuzetno nadareni, ali kada su se istraživači pozabavili velikim brojem onih koji postižu odlične rezultate, bar u određenim oblastima, većina ljudi koji su postali izrazito dobri u svojoj oblasti nisu pokazivali rane znake darovitosti. Slični zaključci izvedeni su i u proučavanjima muzičara, tenisera, umetnika, plivača i matematičara. Razume se da takvi nalazi ne dokazuju da nadarenost ne postoji. Ali oni nagoveštavaju jednu zanimljivu mogućnost: da može biti da je ona nevažna, čak i ako postoji.
“Većina ljudi koji su postali izrazito dobri u svojoj oblasti nisu pokazivali rane znake darovitosti.”

Jednom kada počne obuka, pretpostavili bismo da će se darovitost zacelo pokazati; posle samo tri časa klavira, mala Ešli svira komade za koje drugoj deci treba šest meseci da ih savladaju. Ali opet, to se ne dešava pouzdano kod ljudi koji kasnije u životu mnogo postignu. U jednoj studiji o istaknutim američkim pijanistima, na primer, nije se mogao predvideti njihov konačni visok nivo dostignuća čak ni pošto su intenzivno vežbali šest godina; u tom trenutku, oni se uglavnom još nisu izdvajali od svojih kolega pijanista. Gledano unazad, za sve njih kazali bismo da su bili „daroviti“, ali reklo bi se da je nadarenost jedan čudnovat koncept kad se već nije obelodanio ni nakon šest godina marljivog učenja.
Ispostavlja se da je problematično čak i ono malo slučajeva u kojima roditelji zaista prijavljuju rane, spontane znake darovitosti. Razni istraživači nailazili su na slučajeve dece koja su navodno govorila ili čitala u neverovatno ranom dobu, ali zatim saznavali da su roditelji bili umnogome uključeni u razvoj i podsticanje te dece. Imajući u vidu izrazito blizak odnos između roditelja i male dece, može biti teško razlučiti odakle šta potiče. Ako mali Kevin razmaže boju po komadu hartije tako da to mami i tati liči na zeku, oni mogu zaključiti da je on umetnički genije i početi da neguju tu predstavu kako god znaju i umeju. Svi smo to videli na delu i, zapravo, istraživanja su ustanovila da takve interakcije zbilja dovode do različitih obrazaca sposobnosti kod dece. Time ćemo se
podrobnije pozabaviti u završnom poglavlju.
“Ispostavlja se da je problematično čak i ono malo slučajeva u kojima roditelji zaista prijavljuju rane, spontane znake darovitosti.”
Možda biste pretpostavili da u doba istraživanja genoma ne bi više trebalo da bude nepoznanica o tome šta je tačno urođeno a šta nije. Budući da je nadarenost po definiciji urođena, trebalo bi da za nju postoji gen (ili geni). Nevolja je u tome što naučnici još nisu pronikli u to šta radi svaki pojedinačni gen od naših više od dvadeset hiljada gena. Trenutno samo možemo da kažemo da nisu pronađeni nikakvi konkretni geni koji određuju konkretne talente. Moguće je da će biti pronađeni; naučnici bi još mogli da pronađu gen za sviranje klavira ili gen za investicije ili gen za računovodstvo. Ali zasada nisu, a dokazi koje smo već videli ukazuju na to da su slabi izgledi da će se pronaći geni za darovitost. Do naglog rasta nivoa vrhunskih dostignuća u širokom nizu oblasti tokom minulog veka došlo je prebrzo da bi se on mogao povezati s genetskim promenama, za koje su nužne hiljade godina. Iz tog razloga, bilo bi nemoguće tvrditi da su geni zaslužni za to što su ljudi izvanredni u onome što rade. Najviše što bi se moglo reći, ukoliko geni uopšte imaju ikakvog uticaja, jeste da bi to bio tek delić objašnjenja za postizanje vrhunskih rezultata.
“Bilo bi nemoguće tvrditi da su geni zaslužni za to što su ljudi izvanredni u onome što rade. Najviše što bi se moglo reći, ukoliko geni uopšte imaju ikakvog uticaja, jeste da bi to bio tek delić objašnjenja za postizanje vrhunskih rezultate.”
Oni koji sumnjaju u darovitost oprezno vele da ti dokazi, uzeti zajedno, ne potvrđuju da je nadarenost mit. Dozvoljavaju mogućnost da bi dalja istraživanja naposletku mogla pokazati da su oni koji ostvaruju najveća dostignuća toliko uspešni
upravo zbog pojedinačnih genetskih razlika. Ali stotine istraživanja sprovedenih tokom proteklih decenija nisu uspele to
da dokažu. Baš naprotiv, pretežan broj njih veoma ubedljivo je ustvrdio da genetske razlike te konkretne vrste – naime,
razlike koje određuju najviše nivoe dostignuća – ne postoje.
Šta je s Mocartom?

A ipak… kako je to moguće? Iako argumenti protiv darovitosti možda zvuče razumno na svakom koraku, opet nam, na
kraju, ostaje zadatak da obrazložimo uzvišenu veličinu onih koji su u istoriji ostvarili najčarobnija, najtrajnija dostignuća.
A kako se uopšte mogu objasniti čudesna, besmrtna postignuća osim ako ne kao tajanstveni božanski dar? U stvari, kada im se predoči logika argumenata protiv nadarenosti, većina ljudi smesta odgovara dvama prostim protivargumentima: Mocart i Tajger Vuds.
Mocart je glavni primer teorije o izvrsnosti kao božanskoj iskri. Komponovao je muziku kada mu je bilo pet godina, javno nastupao kao pijanista i violinista kada mu je bilo osam, zatim iznedrio stotine dela, od kojih se neka naširoko smatraju za nebeski veličanstvena i za blaga zapadnjačke kulture, i sve to za ono malo vremena pre no što je umro u trideset petoj – ako to nije darovitost, i to ogromna, onda ništa nije.
“Mocartov pristup komponovanju nije baš bio onakvo čudo za kakvo se dugo smatralo da jeste.”
Vredi malo pobliže ispitati ove činjenice. Mocartov otac, kao što se zna, bio je Leopold Mocart, i sâm čuveni kompozitor i izvođač. Pritom je bio i autoritarni roditelj koji je sina podvrgao programu intenzivne obuke u komponovanju i izvođenju od njegove treće godine. Leopold je bio i te kako kadar za svoju ulogu učitelja malog Volfganga, ne samo zbog vlastite izvrsnosti; veoma ga je zanimalo kako se muzika predaje deci. Iako Leopold beše tek osrednji muzičar, bio je vrlo istaknut kao pedagog. Njegova cenjena knjiga o učenju violine, objavljena iste godine kada se Volfgang rodio, ostala je uticajna decenijama.
Tako da je Mocarta od najmanjih nogu ozbiljno poučavao stručan učitelj koji je živeo sa njim. Naravno da njegove rane kompozicije i dalje deluju izuzetno, ali one povlače neka provokativna pitanja. Zanimljivo je primetiti da originali nisu ispisani dečakovim rukopisom; Leopold ih je uvek „ispravljao“ pre no što bi ih iko drugi video. Čini se da je vredno pomena i to da je Leopold prestao da komponuje upravo tada kada je počeo da podučava Volfganga.
U nekim slučajevima jasno je da dečakove kompozicije nisu originalne. U Volfgangova prva četiri koncerta za klavir, komponovana kada mu je bilo jedanaest godina, zapravo uopšte nema njegove originalne muzike. Sastavio ih je od dela drugih kompozitora. Sledeća tri dela te vrste, koja se danas ne svrstavaju u klavirske koncerte, napisao je kada mu je bilo šesnaest godina; ni u njima nema originalne muzike, već su, umesto toga, posredi aranžmani delâ Johana Kristijana Baha, kod koga je Volfgang učio u Londonu. Mocartove najranije simfonije, kratka dela koja je napisao kada mu je bilo tek osam godina, veoma su dosledna stilu Johana Kristijana Baha, kod koga je učio u vreme kada su ona napisana.
“Prvo Mocartovo delo koje se danas smatra za remek-delo komponovao je kada je imao dvadeset jednu godinu. To svakako jeste rano, ali ne smemo zaboraviti da je Volfgang dotada iza sebe imao već osamnaest godina izuzetno naporne, stručne obuke.”

Nijedno od tih dela danas se ne smatra za sjajnu muziku, pa čak ni blizu tome. Ona se retko izvode ili snimaju, izuzev kao neobičnosti, zanimljive samo zbog Mocartove kasnije slave. Umesto toga, liče na dela nekoga ko se obučava za kompozitora uobičajenim postupcima – prepisivanjem, aranžiranjem i oponašanjem tuđih dela – dok krajnje proizvode pažnji sveta predočava (i možda malčice doteruje) otac koji je najveći deo života proveo promovišući svog sina. Prvo Mocartovo delo koje se danas smatra za remek-delo, čiji status potvrđuje broj dostupnih snimaka, jeste njegov Klavirski koncert br. 9, koji je komponovao kada je imao dvadeset jednu godinu. To svakako jeste rano, ali ne smemo zaboraviti da je Volfgang dotada iza sebe imao već osamnaest godina izuzetno naporne, stručne obuke.
Vredi zastati da bi se ovo razmotrilo. Kakva god bila ta božanska iskra koju je Mocart možda posedovao, ona mu nije omogućila da stvori dela na svetskom nivou ni brzo ni lako, što neretko pretpostavljamo da božanska iskra čini.
Mocartov pristup komponovanju nije baš bio onakvo čudo za kakvo se dugo smatralo da jeste. Gotovo dve stotine godina, mnogi ljudi verovali su da je on imao čudesnu sposobnost da komponuje čitava velika dela u glavi, nakon čega se njihovo zapisivanje svodilo na puki pisarski posao. To uverenje se temeljilo na jednom čuvenom pismu u kojem on to i manje-više kaže: „Celina, premda dugačka, stoji maltene završena i potpuna u mojoj glavi… zapisivanje na hartiju ide poprilično brzo… i retko se na hartiji razlikuje od onoga što je bila u mojoj mašti.“
Taj dopis zaista oslikava nekoga s nadljudskim sposobnostima. Nevolja je u tome što je to pismo falsifikat, kao što su mnogi proučavaoci kasnije utvrdili. Mocart nije smišljao čitava dela u glavi, savršena i potpuna. Preživeli originali pokazuju da je Mocart neprestano prepravljao, prerađivao, preškrabavao i iznova pisao čitave deonice, zapisivao delove i ostavljao ih da stoje mesecima ili godinama. Iako to ne znači da su rezultati iole manje veličanstveni, on je pisao muziku onako kako to rade obični ljudi.
„Ambiciozni roditelji koji trenutno svojim mališanima puštaju video ’Mali Mocart’ možda će se razočarati kada budu čuli da je Mocart postao Mocart tako što je radio kao crnac.“
Savremeni proučavaoci zauzeli su nov stav i u pogledu njegovih sposobnosti kao čuda od izvođača. Istraživači su osmislili „indeks naprednosti“ za pijaniste; izračunali su koliki je broj godina učenja koji je neophodan pijanistima na modernim programima obuke pre no što mogu da izvode razna dela, a zatim ga uporedili s brojem godina koji je zbilja bio potreban nekim čudesnim izvođačima u istoriji. Ako je prosečnom učeniku muzike potrebno šest godina pripreme da bi javno odsvirao neki komad, a datom čudu od izvođača to je pošlo za rukom nakon tri godine, onda će taj učenik imati indeks od dvesta odsto. Mocartov indeks kreće se oko
sto trideset odsto, očito, iznad prosečnih učenika. Ali čuda od izvođača u XX veku imaju indeks od trista do petsto odsto. To
je još jedan primer rasta standardâ. Rezultati današnjih unapređenih metoda obuke, po svemu sudeći, zasenjuju rezultate
Mocartove genijalnosti kao izvođača.
“U radu pod naslovom „Mocart kao šljaker“, Mocartov proučavalac Nil Zaslo izneo je tvrdnju da je kompozitor kao odrastao čovek bio usredsređen na izbacivanje proizvodâ jer mu je bio potreban novac i retko je, ako je uopšte to i činio, pisao dela za koja nije bio plaćen.”
Da ponovimo, ove činjenice, očigledno, ne utiču na naše poštovanje Mocartove muzike. Ali one lišavaju njen nastanak mnogih čarolija i romantike, što se nekima ne dopada. U radu pod naslovom „Mocart kao šljaker“, Mocartov proučavalac Nil Zaslo opisuje šta se dogodilo kada je na jednoj konferenciji o Mocartu u Beču izneo tvrdnju da je kompozitor kao odrastao čovek bio usredsređen na izbacivanje proizvodâ jer mu je bio potreban novac i retko je, ako je uopšte to i činio, pisao dela za koja nije bio plaćen. „Bio sam zatečen ogorčenošću sa kojom su moja zapažanja napadnuta“, seća se on. „Moderator skupa uzeo je na sebe da me osudi sa svog
mesta predsedavajućeg.“ Bilo je uvredljivo ukazivati na to da je Mocart bio običan ljudski izvođač s ljudskim pobudama, a ne polubog koga je pokretala samo božanska iskra.
“Preživeli originali pokazuju da je Mocart neprestano prepravljao, prerađivao, preškrabavao i iznova pisao čitave deonice, zapisivao delove i ostavljao ih da stoje mesecima ili godinama. Iako to ne znači da su rezultati iole manje veličanstveni, on je pisao muziku onako kako to rade obični ljudi.”
Taj incident povlači važno pitanje, koje se iznova javlja kada se procenjuje izvrsnost svakoga čija je oblast stvaralačka i umetnička. Sasvim precizno možemo da izmerimo dostignuća sportista, šahista i ostalih čiji se rad može objektivno proceniti. U svetu finansija, upravnici fondova i ostali ulagači ocenjuju na osnovu kriterijuma koji idu i do sedam decimala. Čak se i naučnici mogu ocenjivati prilično objektivno, po uticaju njihovog dela u godinama nakon njegovog nastanka. Ali kompozitori, slikari, pesnici i ostali stvaraoci ocenjuju se na osnovu merila koja se neminovno menjaju, te moramo biti makar oprezni kada izvlačimo zaključke o njihovoj veličini. Neki umetnici slavljeni su za svoga veka da bi ih budući naraštaji zaboravili; drugi su zanemarivani u životu
i „otkriveni“ tek kasnije. Pasija po Svetom Mateji J. S. Baha, danas po opštem mišljenju jedno od najvećih muzičkih dela
ikada napisanih, po svoj prilici izvedena je samo dvaput za njegova života; iako nam se ta činjenica danas čini neverovatnom,
Bahova muzika uopšte nije bila preterano cenjena posle njegove smrti, sve dok se decenijama kasnije za nju nije zauzeo Feliks Mendelson. (I Mendelsonova muzika je bila predmet poruge nakon njegove smrti, iako je danas veoma popularna.) Da smo proučavali izvrsnost u 1810. godini, važno je primetiti, verovatno ne bismo obratili mnogo pažnje na Baha, kao ni na Mendelsona u 1910. Što se tiče Mocarta, onaj ozlojeđeni moderator na Zaslovoj panel-diskusiji uporno je tvrdio da se Mocartova muzika ne može čak ni porediti s muzikom njegovih savremenika jer ona „pripada samo najvišim sferama stvaralaštva“. Na to je Zaslo odgovorio da se „Mocartova muzika uznela u viši etar tek tokom XIX stoleća. Za vreme njegovog života, nisu je cenili ništa više od muzike
ostalih kompozitora“.
Što se tiče načina na koji je on stvarao tu muziku, ma kako da je ocenjujemo, Aleks Rot, muzički kritičar u časopisu Njujorker, sažeto iznosi najnovija saznanja o čudu iz Salzburga: „Ambiciozni roditelji koji trenutno svojim mališanima
puštaju video ’Mali Mocart’ možda će se razočarati kada budu čuli da je Mocart postao Mocart tako što je radio kao crnac.“
Overrated znaci precenjen a ne nepostoji! Nas klasican iskljuciv pristup stvarima koji je cesto karakteristican za Srbe. talenat postoji ali se treba negovati i raditi. Tesko da su od Novaka mogli da naprave Pogorelica i obrnuto! Mnoga deca imaju pritajen talenat koji treba otkriti i pribliziti im.
joj kako si glup. lepo pise rad rad i samo rad. sta tu sad nije jasno. tuzno je, sto je jasno jedino radnima, a neradnici ce i posle smrti da se kunu da nema veze s marljivoscu i predanoscu, samo sta ti bog da. jeste da, mnogo lakse kukati kako su drugi bolji nego potruditi se i ispoljiti svoj maximum.
Darovitost postoji ali darovitost bez rada ne znaci nista. Imam primer vlastitog deteta. Sa odprilike 4 godine pocela je da smislja price i pesmice. Za price sam mislila da mi prepricava crtane filmove a za pesmice sam mislila da nije dobro naucila u vrticu i da brblja gluposti. Ona je uporno plakala i tvrdila da je sama smislila dok sam je ja maltretirala i mislila da ima poremecaj i spremala sam se da je vodim kod psihologa jer ni jednu jedinu pesmicu nije znala mislim na one koje se uce u vrticu. Prosto je odbijala da nauci uvek je bio isti odgovor pesma nije dobra ja znam bolje. Bajke je apsolutno ne zanimaju nikad mi nije dala da joj citam nista tek je mogla da je zainteresuje po neka pricica o zivotinjama. U tom nekom periodu mojih nedoumica da mi je dete debilno dever i jetrva su dobili decaka. Moja cerka je dohvatila neki stari mobilni telefon i snimala sebe dok peva pesmice svom tek rodjenom bratu. Sacekala je devera i dala mu da preslusa. Dever je usao kod nas i pita nas jesmo li culi ovo kao sta jesmo li culi . Pa Anine pesme ovo je dobro i zaista to je bilo interensanto. Onda sam jednu njenu pesmu poslala na neki decji konkurs. U komisiji su bili poznati decji pisci nisam ni ocekivala da je prime na moje veliko zaprepascenje sa svojih 6 godina bila je apsolutni pobednik takmicenja uzrast do 9-og razreda . Meni je to bio sok za dete koje nezna da cita koje ne voli da mu se cita. Tada sam je samo pustila. Slobodan Stanisic i mnogi drugi pisci vide u njoj veliki potencijal i snagu Stanisic tvrdi da on nije upoznao tako malo dete sa tolikim spektrom talenata njoj sve ide lako i da je ona jedino dete koje je on upoznao koje ima snagu Mike Antica. Do sada je ucestvovala na 7 decjih konkursa do 9 razreda i na svih 7 odnela nagrade od toga 4 puta je bila prva i apsolutni pobednik. Da definitivno moje dete ima predispozicija ali ona je mala i to ne znaci nista sad u nekom ranom uzrastu moze da se provuce kao darovito dete ali vec za par godina ako ne bude negovano to isto ce se izgubiti.