Nerazumevanje, svađe, razlike u karakteru, pa čak ni žestoki međusobni sukobi ne ubijaju ljubav; to radi samoopravdavanje. Zbog samoopravdavanja ljudi sebe vide kao osobu koja bolje i trezvenije razmišlja, te stoga svoje mišljenje prihvataju kao jedino ispravno.
Brak tera čoveka da se suoči i sa samim sobom, da sazna još više o sebi i svojim načinima ophođenja prema bliskom partneru, više nego što je ikada očekivao da će saznati (ili što bi želeo da zna).
Međutim, veza koju ljudi uspostavljaju sa kućom mnogo je jednostavnija od one koju održavaju sa drugim ljudskim bićem. Pre svega, veza sa mestom stanovanja je jednosmerna: kuća vas ne može optužiti da ste loš vlasnik ili da je ne čistite, niti vas može izmasirati na kraju napornog dana. Brak je, s druge strane, najveća dvosmerna odluka u životima većine ljudi i parovi ulažu mnogo truda da bi dobro funkcionisali. Umerena količina ublažavanja disonance nakon venčanja, pri čemu partneri naglašavaju pozitivne i zanemaruju negativne strane, omogućava da se zajednički život odvija u harmoniji. Međutim, isti taj mehanizam zadržava ljude u brakovima koji su psihološki ekvivalent La Končite, stalno na ivici propasti. Šta to srećni tek venčani parovi imaju zajedničko sa onima koji godinama žive u nesrećnom braku, punom gorčine i tuge? Ni jedni ni drugi nisu spremni da prihvate disonantne informacije. Tragajući za signalima koji će im potvrditi da su odabrali idealnog partnera, mnogi sveže venčani parovi previđaju ili odbacuju sve ono što odstupa od njihovih očekivanja, a što bi moglo nagovestiti nevolju ili svađu: „On se naduri svaki put kad samo popričam s nekim drugim muškarcem; to je baš slatko, znači da me zaista voli.“ Ili, „Ona je opuštena i neopterećena oko održavanja domaćinstva; divno, uz nju ću postati manje kompulsivan.“ Nesrećni supružnici, koji dugo trpe ponižavanje, okrutnost ili ljubomoru onog drugog, marljivo rade na svakodnevnom suzbijanju disonance. Da bi izbegli sočavanje sa užasavajućom činjenicom da su u taj brak uložili najbolje godine života, tonu energije i more osećanja, a sada nisu u stanju da sa svojim supružnikom razmene dve pristojne rečenice, oni sebe teše otprilike ovako: „Svi brakovi su ovakvi. Tu ionako nema pomoći. Ipak, ima tu i dosta dobrih stvari. Bolje je ostati u lošem braku nego ostati sam.“
Svaki supružnik usredsređuje se na ono u čemu drugi greši, dok sve svoje izbore, stavove i postupke opravdava. Nijedno od njih nije spremno na kompromis, zbog čega drugi postaje još čvršće rešen da neće popustiti.
Samoopravdavanje ne mari hoće li nekome doneti korist ili će izazvati haos u njegovom životu. Ono mnoge brakove održava u životu (nažalost ili na sreću), ali zato mnoge razbija na paramparčad (opet nažalost ili na sreću). Svi bračni parovi zajednički život započinju ispunjeni optimizmom i verom u lepu budućnost. Međutim, kroz nekoliko godina, neki se supružnici još više zbliže i zavole, dok se drugi udalje i zamrze. Neki parovi u braku pronalaze izvor utehe i radosti, mesto koje okrepljuje dušu, veza u kojoj cvetaju i kao pojedinci i kao par. Za druge pak on postaje izvor svađa i nesloge, mesto koje ih koči, odnos koji guši njihovu individualnost i rastura povezanost.
Naravno, neki parovi se razvode zbog katastrofalnih otkrića, zbog preljube, ili nasilja koje jedan partner više ne može da podnosi, ali većina parova koji se rastavljaju to rade polako, s vremenom, kroz obrazac krivice i samoopravdavanja. Svaki supružnik usredsređuje se na ono u čemu drugi greši, dok sve svoje izbore, stavove i postupke opravdava. Nijedno od njih nije spremno na kompromis, zbog čega drugi postaje još čvršće rešen da neće popustiti. I pre nego što se osveste, njih dvoje već su zauzeli suprotne pozicije i svako smatra da je u pravu. Potom će, zahvaljujući samoopravdavanju, njihova srca otvrdnuti i postati zatvoreno za pozive na empatiju.
3 komentara