Nerazumevanje, svađe, razlike u karakteru, pa čak ni žestoki međusobni sukobi ne ubijaju ljubav; to radi samoopravdavanje. Zbog samoopravdavanja ljudi sebe vide kao osobu koja bolje i trezvenije razmišlja, te stoga svoje mišljenje prihvataju kao jedino ispravno.
Međutim, osoba koja se pravda rečima „Takav sam kakav sam“ to samoopraštajuće opravdanje neće primenjivati i na partnera. Nasuprot tome, njega će verovatno zasuti besnim uvredama: „Ti si takav – isti si kao tvoja majka!“ Naravno, pri tom se ovo poređenje ne odnosi na kulinarske veštine ili talenat za ples njegove majke, već znači da on genetski i nepopravljivo liči na svoju majku te da protiv toga ne može ništa. A kada čovek misli da to ne može popraviti, onda oseća da je nepravedno optužen baš kao da ga kritikuju što je nizak ili pegav. Socijalni psiholog Džun Tangni (Tangney) otkrila je da kritika onoga što neko jeste a ne onoga što je uradio izaziva kod njega snažna osećanja srama i bespomoćnosti, te želju da se sakrije i da nestane sa lica zemlje. A pošto posramljena osoba nema kuda da pobegne od tog tužnog osećaja poniženosti, smatra Tangni, ljutito će uzvratiti napad: „Zbog tebe osećam da sam uradio tu grozotu zato što sam kriv i nesposoban. Pošto ja mislim da nisam kriv i nesposoban, onda si ti kriv što si me ovako ponizio.“
Psiholog Džon Gotman (Gottman), nakon višegodišnjeg proučavanja više od sedam stotina parova, zaključio je da je prezir – kritikovanje začinjeno sarkazmom, uvredama i ruganjem – jedan od najsigurnijih znakova da veza srlja u propast
Kako stil raspravljanja partnera prelazi u međusobno posramljivanje i okrivljavanje, menja se sama svrha njihovog sukoba. Rasprava više nije napor da se reši problem niti čak da se druga osoba navede da promeni ponašanje, već je njen cilj povrediti, poniziti i pobediti drugu osobu. Upravo zato posramljivanje izaziva izuzetno snažne napore u samoopravdavanju, odbijanje kompromisa i najdestruktivnije osećanje koje se u jednoj vezi može pojaviti: prezir. Psiholog Džon Gotman (Gottman), nakon višegodišnjeg proučavanja više od sedam stotina parova, zaključio je da je prezir – kritikovanje začinjeno sarkazmom, uvredama i ruganjem – jedan od najsigurnijih znakova da veza srlja u propast. Gotman je ovo ilustrovao jednim primerom:
Fred: Jesi li mi pokupila veš iz perionice?
Ingrid (podrugljivo): „Jesi li mi pokupila veš iz perionice?“ Pokupi sam svoj prokleti veš! Šta sam ti ja, do vraga, služavka?
Fred: Teško da bi to mogla biti. Da si služavka, bar bi umela nešto da uradiš u kući!
Prelomna tačka u jednom braku na kojoj partneri počinju da prepravljaju svoje ljubavne priče, smatra Gotman, jeste ona kada „čarobna razmera“ padne ispod pet prema jedan: uspešni parovi imaju pet puta više pozitivnih (kao što su ispoljavanje ljubavi, privrženosti i humora) nego negativnih interakcija (iznerviranost i pritužbe). Nije važno da li su partneri emocionalno nestabilni pa se svađaju deset puta dnevno, ili su smireni pa se svađaju jednom u deset godina; bitan je odnos prijatnih i neprijatnih interakcija. „Nasilni parovi mogu mnogo vikati i galamiti, ali pet puta više vremena provedu u nežnosti“, utvrdio je Gotman. „Mirniji parovi koji izbegavaju sukobe možda ne ispoljavaju toliko strasti, ali isto tako ispoljavaju mnogo manje kritičnosti i prezira, tako da razmera i dalje ostaje pet prema jedan.“ Kada taj odnos iznosi pet prema jedan ili je čak bolji, svaka disonaca koja se pojavi ublažava se u pozitivnom smeru. Primera radi, socijalni psiholog Ajala Pajns (Pines) je u studiji o krahovima brakova opisala kako je jedna srećno udata žena, koju je nazvala Elen, ublažila disonacu nastalu zbog toga što joj suprug nije kupio poklon za rođendan. „Volela bih da mi je poklonio nešto – makar šta – i rekla sam mu to, kao što mu uvek otvoreno kažem sve šta mislim i osećam“, ispričala je Elen Pajnsovoj. „A dok sam mu to govorila, razmišljala sam kako je divno što mogu otvoreno da mu iskažem sva svoja osećanja, pa čak i negativna… Potom sam preostala negativna osećanja jednostavno bacila niz reku.“
“Uspešni, stabilni parovi u stanju su da bez odbrambenog stava saslušaju partnerove kritike, brige i predloge. Sposobni su da sasvim dovoljno izbegnu samoopravdavajući izgovor „Takav sam kakav sam“.”
Parovi koji godinama zajedno rastu i razvijaju se pronašli su način da žive sa najmanjom mogućom merom samoopravdavanja, to jest, sposobni su da empatična osećanja za partnera stave iznad sopstvene potrebe da odbrane svoju teritoriju. Uspešni, stabilni parovi u stanju su da bez odbrambenog stava saslušaju partnerove kritike, brige i predloge. S naše tačke gledišta, sposobni su da sasvim dovoljno izbegnu samoopravdavajući izgovor „Takav sam kakav sam“. Disonancu nastalu zbog sitnih nesuglasica rešavaju tako što se na njih ne obaziru, a disonancu uzrokovanu greškama i krupnim problemima ublažavaju tako što ih ispravljaju i rešavaju.
3 komentara