Nerazumevanje, svađe, razlike u karakteru, pa čak ni žestoki međusobni sukobi ne ubijaju ljubav; to radi samoopravdavanje. Zbog samoopravdavanja ljudi sebe vide kao osobu koja bolje i trezvenije razmišlja, te stoga svoje mišljenje prihvataju kao jedino ispravno.
Razgovarali smo sa nekoliko parova koji godinama žive u skladnom braku. Nismo ih pitali koja je tajna dugovečnosti njihovog braka, jer takvi ljudi retko kada znaju odgovor na to pitanje; obično kažu nešto banalno ili beskorisno poput: „Nikada nismo ljutiti otišli na spavanje“ ili „Spaja nas ljubav prema golfu“. (Mnogi srećni parovi odlaze ljutiti na počinak, jer ne vole da se raspravljaju kada su mrtvi umorni, i mnogi srećni parovi nemaju iste hobije i interesovanja.) Umesto toga, pitali smo ih, u suštini, kako su tokom godina ublažavali disonancu između spoznaja „Volim ovu osobu“ i „Ova osoba čini nešto što me izluđuje“.
Jedan naročito prosvetljujući odgovor dali su nam supruzi koje ćemo nazvati Čarli i Maksin, a koji su u braku već više od četrdeset godina. Kao i kod svih bračnih parova i među njima postoje sitne različitosti koje bi vrlo lako mogle izazvati sukobe, ali njih dvoje su većinu tih razlika s vremenom prihvatili kao datosti zbog kojih se nije vredno duriti. Čarli nam je ispričao: „Meni odgovara da večeram u pet, a mojoj supruzi u osam sati; napravili smo kompromis – večeramo u pet do osam.“ Značajan je način na koji ovo dvoje ljudi rešava velike probleme. Kada su se u svojim dvadesetim godinama tek bili zaljubili jedno u drugo, Čarlija je privuklo spokojstvo Maksinine duše, koja mu je bila neodoljiva; bila mu je, kaže, utočište u uzburkanom svetu. Nju su pak privukle njegova strastvena energija, koju je unosio u sve što radi, od izbora savršenog voća na pijaci, do sklapanja savršene rečenice. Ali ta njegova strastvenost, u kojoj je uživala kada odnosila na ljubav, seks, putovanja, muziku i filmove, veoma ju je uznemiravala kada bi se povezala sa ljutnjom. Kada bi se razljutio, njen suprug bi urlao i udarao po stolu, što u njenoj porodici nikada niko nije učinio. Nekoliko meseci nakon venčanja, Maksin mu je u suzama saopštila da je njegova ljutnja plaši.
Čarlijev prvi impuls bio je da se pravda. Nije baš mislio da je podizanje glasa prijatna crta, ali je to video kao deo svoje ličnosti, neku vrstu izvorne osobine. „Moj otac je urlao i udarao po stolu“, rekao joj je. „Moj deda je takođe urlao i udarao po stolu! I ja imam pravo da to činim! Prosto sam takav. To je nešto što muškarci rade. Želiš li da budem poput onih slabića koji stalno govore o svojim osećanjima?“ Međutim, kada je prestao da viče i razmislio kako njegovi postupci utiču na Maksin, shvatio je da naravno može da promeni svoje ponašanje i, polako ali sigurno, smanjio učestalost i žestinu tih ispada. Ali i Maksin je morala da se promeni: morala je da prestane da opravdava svoje uverenje da su svi oblici ispoljavanja ljutnje opasni i loši. („U mojoj porodici niko nikada nije iskazao ljutnju. Dakle, to je jedini pravi način ophođenja među ljudima.“) Kada je to uradila, naučila je da razlikuje opravdano osećanje ljutnje od neprihvatljivih načina izražavanja ljutnje, kao što je udaranje po stolu, ali i od nekonstruktivnih načina neizražavanja ljutnje, poput plača i povlačenja – što je bila njena „nepromenljiva“ navika.
Kako su godine prolazile, pojavio se jedan nov problem, onaj koji se polako razvija kod većine parova koji dele obaveze prema tome ko ih bolje obavlja. Loše strane Maksinine smirenosti bile su povlačenje i strah od sukoba; ona nikada ne bi ni pomislila da se požali na loše jelo u restoranu ili da pokvaren proizvod vrati prodavaču. I tako je uvek bila Čarlijeva dužnost da vrati neispravan mikser, da se žali konobarima zbog hladnog jela i sa stanodavcem koji neće da popravi slavine. „Ti to mnogo bolje radiš od mene“, rekla bi mu Maksin, a pošto je zaista bilo tako, on bi to i uradio. Međutim, Čarliju je bilo dosta da samo on nosi tu odgovornost i kod Maksin je počelo da mu smeta ono što je sada doživljavao kao pasivnost. „Zašto uvek ja moram da obavljam te neprijatne dužnosti?“ – zapitao se.
U dobrim brakovima, konflikti, različita mišljenja, neusklađene navike, pa čak i žestoke svađe, mogu zbližiti partnere tako što im oboma pomažu da nauče nešto novo i tako što ih prisiljavaju da preispitaju pretpostavke o svojim sposobnostima ili ograničenjima.
Čarli se našao pred ključnom odlukom. Mogao je da pusti da stvari teku svojim tokom, rekavši sebi da je Maksin jednostavno takva, te da nastavi da obavlja sve te neprijatne poslove. Umesto toga, on je predložio Maksin da je možda vreme da nauči da bude asertivnija, a ta veština će joj to dobro doći u mnogim situacijama, a ne samo u bračnom životu. Isprva, Maksin je reagovala rekavši: „Ja sam takva i ti si to znao kada si me uzeo za ženu. Osim toga, nije pravedno da se posle svih ovih godina menjaju pravila.“ Međutim, kroz dalji razgovor o toj temi, ona je uspela da čuje njegove brige a da ne dozvoli da joj zvocanje samoopravdavanja staje na put. Čim se to dogodilo, mogla je da saoseća sa njim i da razume zašto je takva podela poslova postala nepravedna. Shvatila je da njeni izbori nisu toliko ograničeni kao što je oduvek mislila. Upisala se na kurs asertivnosti, predano vežbala tehnike koje je tamo saznala, te je naučila da se bolje zauzme za sebe i ubrzo je osetila zadovoljstvo da iskaže šta joj je na umu na način koji obično postiže cilj. Oboma je bilo jasno da se on nije pretvorio u jagnje niti se ona pretvorila u vuka; ličnost, iskustvo, genetika i temperament ograničavaju do koje mere se bilo ko može promeniti. Ali oboje jesu napravili korak napred. U njihovom braku, asertivnost i konstruktivno iskazivanje ljutnje više nisu veštine rezervisanje za nju ili njega.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
3 komentara