„Iako je World Wide Web učinio hipertekst svakodnevnom, sveprisutnom pojavom, istraživanja i dalje pokazuju da ljudi koji čitaju linearni tekst više razumeju, više upamte i više nauče od onih koji čitaju tekst posut hipervezama.“
To se nije dogodilo. Iako je World Wide Web učinio hipertekst svakodnevnom, sveprisutnom pojavom, istraživanja i dalje pokazuju da ljudi koji čitaju linearni tekst više razumeju, više upamte i više nauče od onih koji čitaju tekst posut hipervezama. U studiji iz 2001, dva kanadska naučnika zatražila su od sedamdesetoro ljudi da pročitaju pripovetku „Demonski ljubavnik“ modernističke književnice Elizabet Bauen. Jedna grupa je čitala priču u tradicionalnom formatu linearnog teksta; druga grupa je čitala verziju s hipervezama, kakvu biste pronašli na Web stranici.
Ovako bi svakodnevica izgledala bez svih tih ekrana
Čitaocima hiperteksta trebalo je više vremena da pročitaju priču, a u razgovoru s njima obavljenom posle čitanja pokazali su više zbunjenosti i nesigurnosti kad su govorili o pročitanom. Tri četvrtine njih reklo je da su imali teškoća u praćenju teksta, dok je kod ispitanika koji su čitali linearni tekst o takvim problemima govorio tek svaki deseti ispitanik. Jedan čitalac hiperteksta požalio se: „Priča je tekla jako skokovito. Ne znam da li je stvar u hipertekstu, ali ja sam odlučivao [šta da pritisnem, prim. prev.] i odjednom priča više nije normalno tekla, kao da je preskakala na neku novu zamisao koju nisam više baš mogao da sledim.“
„Čitaocima hiperteksta trebalo je više vremena da pročitaju priču, a u razgovoru s njima obavljenom posle čitanja pokazali su više zbunjenosti i nesigurnosti kad su govorili o pročitanom.“
Ispitivači su zadali u drugom testu da se pročita kraća i jednostavnija priča, „Pastrva“ Šona O’Faolajna. Rezultati su bili isti. Čitaoci hiperteksta opet su se izjasnili kako im je bilo konfuzno da slede tekst i njihovi komentari o fabuli i drugim karakteristikama pripovetke bili su manje detaljni i neprecizniji nego kod čitalaca linearnog teksta. S hipertekstom, zaključuju istraživači, „sabran i ličan način čitanja je, čini se, otežan“. Pažnja čitalaca „usmerava se prema strukturi samog hiperteksta i njegovim funkcijama, umesto prema doživljaju koji nudi priča“.
U drugom opitu istraživači su postavili ljude za računar i dali im da prepričaju dva članka s interneta koji opisuju suprotstavljene teorije učenja. U jednom članku iznosila se tvrdnja „znanje je objektivno“ dok je drugi zagovarao tezu „znanje je subjektivno“. Oba članka bila su složena na isti način i sa sličnim podnaslovima, i svaki je imao hiperveze na onaj drugi, tako da čitalac lako može da prelazi iz jednog u drugi i upoređuje teorije. Hipoteza istraživača je bila da će ljudi koji se služe hipervezama potpunije razumeti te dve teorije i njihove različitosti nego ljudi koji čitaju stranice u sledu i koji su prvo pročitali jedan članak od početka do kraja pa onda i drugi. Pogrešili su. Naprotiv, ispitanici koji su čitali linearno postigli su znatno bolje rezultate na ispitu razumevanja gradiva nego oni koji su pritiskali tamo-amo. Istraživači su zaključili da hiperveze ometaju učenje.