Zašto bi planinarenje trebalo uvesti kao predmet u osnovnim školama (ili bar kao redovnu porodičnu aktivnost u vaspitanju dece)
Osvrnite se oko sebe. Na ulici, u javnom prevozu. Za šalterskim redovima, trpezarijskim stolovima. U restoranima i parkovima. U školskim klupama. Pa čak i na najintimnijim mestima, kao što su toalet ili postelja. Šta vidite? Tako je: ekran vašeg androida, tableta, ili laptopa. A sad ugasite ekran, pronađite svoj odraz u istom i pokušajte da se vratite u detinjstvo, kada ste prijatelje sticali u parkovima i školama.
Setite se neopisive tuge kada su nas glasovi majki, čim se upale prve svetiljke na ulici, dozivale da pođemo kućama. Hej, kako su duge te noći bile! Ko će dočekati sledeći dan, kad bismo se opet okupljali u zelenom dvorištu u suterenu zgrade. Indijanci, kauboji, takmičenje u preskakanju lastiša, razgovori. Drugarstvo i drugarske „svađe“. Bili smo deca, nismo imali „pametne“ telefone i fejsbuk profile, i bili smo srećni.
U godinama koje su došle, vrtlog modernog doba usisao je sve ono što je do tada važilo za normalnu i poželjnu pojavu u društvu; izbio iz dečijih ruku praćke, lastiš, loptu, ugurao im androide u ruke i ubedio da će se tamo još bolje „igrati“. Igre su se pretvorile u digitalno nasilje i neodgovorno ponašanje. Deca su često sebična, razmažena i drugare biraju prema tome kakvu odeću nose i koji model telefona poseduju. A društvo i druženje izgubili su svoju izvornu vrednost i značenje. Među stotinama i hiljadama „prijatelja“ na mreži, nikad nismo bili usamljeniji.
Ali, za našu decu još uvek nije kasno. Okrenite ih prirodi i planinama.
Na planinama su svi jednaki.
Ovde nema mesta statusnim simbolima. Nakon boravka u prirodi, prijateljstva se više neće meriti po tome ko kakav telefon ima ili po tome jesu li patike iznošene ili nove. Već po tome ko je pružio ruku kada je trebalo preći preko stene, i po tome koliko je osmeha i istovetnog osećaja sreće izazvao isti razlog – recimo, pogled sa vrha.
Drugarske „veze“ postaće neraskidive.
Setite se osećaja privrženosti kada nam je prvi put u školskom dvorištu prišao drug i ponudio pola užine. A sada udvostručite taj osećaj kod dece, kada, na putu kroz planinu dele hranu, vodu, prolaze kroz isti napor i zajedno dolaze do cilja – vrha planine. Umesto fudbalskog igrališta u gradu, gde, ponekad, može doći i do svađe, ovde su svi „pobedili“ igrajući u istom timu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Zapamti, dobra (samo)reklama – to je sve! Ah, da, i (sitnim slovima napisano) – lobotomija duše kao preduslov
Upravo je jedan od njih i - razvoj ličnosti i pojedinca u današnjem društvu. Šta je ono što je potrebno, a šta je to što nam je tako lako dostupno?...
Fondacija Novak Đoković okuplja najveće regionalne stručnjake na akreditovanoj konferenciji o roditeljstvu
Fondacija Novak Đoković organizuje konferenciju namenjenu pre svega stručnjacima, ali i roditeljima i svim bržnim osobama dece u ranom razvoju Vrhunski stručnjaci za oblasti ranog razvoja i adolescencije govoriće 10....
Otac Predrag Popović: Možete upropastiti dete na dva načina
Otac Predrag Popović neretko govori o tome koliko je porodica važna, koliko su roditelji krljučna karika u obrazovanju čoveka, kao i kako roditelji mogu uticati na život i karakter svog...
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
http://sirrenausvetusnova.blogspot.rs/2015/07/kroz-planine-nemaju-svi-oni-koji-odlaze.html
Moj mali blog o dozivljajima na planinama 🙂
na izletu se smenjuju pejsaži jedni za drugim,sve lepši od lepšeg,Šta ću u bioskopu,za mene je priroda bioskop