Iz ugla jedne tinejdžerke: Alisa u zemlji čuda

Neko je tamo nešto radio, neko je ovde nešto radio, danas podvlačim crtu i pitam se da li sam tamo ili ovde Alisa u zemlji čuda.

Nakon veoma čitanih tekstova Kako da vaš strašni tinejdžer od vuka postaje jagnje i Mama, budi ponekad tata, naša saradnica Natalija Tomić piše o svom nedavnom putovanju koje joj je promenilo pogled na sopstvenu zemlju.

Piše: Natalija Tomić

- Advertisement -

Pre nekoliko dana napunila sam sedamnaest godina. Igrom slučaja proslavila sam ga u dalekoj državi jugoistočno od Srbije. U vreme Korone, putu je prethodilo obavezno testiranje na virus. Aerodrom u Beogradu je bio pust a avion poluprazan. Posle dugog leta, u večernjim satima, sletela sam u toplu noć obasjanu milionima svetiljki. Prvi utisak: lep i interesantan grad.

Prvo jutro je malo zbunjujuće. Zbog vremenske razlike, ustala sam po našem vremenu u pet sati. Dan je bio prepun obaveza iako smo moja braća i ja uglavnom bili posmatrači. Sledećih dana smo se družili sa Zakom koji nam je pokazao kako živi on i njegova porodica i kako funkcioniše „neturistički“ sistem života.

Tamo je neko odlučio da se svi pridržavaju  jasnih pravila života. Od vremena kada je država bila izuzetno siromašna sačuvali su tradiciju do danas kada su jedna od najbogatijih država na svetu. Od ukupnog broja stanovnika samo je dvadeset posto državljana. To su isključivo oni koji su poreklom stekli to pravo. To su takozvani lokalci. Kada se rodi dete ima pravo na besplatno lečenje ceo život. Državne bolnice su bolje opremljene nego bilo koja privatna bolnica kod nas.  Škole su besplatne i u njih idu samo njihova deca. Fakultet je takođe besplatan. Ukoliko neko želi da nastavi školovanje u inostranstvu država plaća studiranje. Uslov je da se nakon završenog fakulteta vrate u svoju državu i rade najkraće deset godina. Po povratku odmah dobijaju posao i odličnu platu. Minimalna plata za njihove državljane, bez obzira na vrstu posla i završenu školu, je 6000 eura. Ako vam kažem da stranac, na primer iz Indije radi za 300 eura mesečno, shvatićete koliko država štiti svoj narod. Ukoliko stranac želi da otvori firmu u obavezi je da lokalnom stanovniku isplaćuje deset posto svoje zarade. Tog stanovnika bira država tako da je ta vrsta dodatne zarade ravnomerno raspoređena porodicama.

Žene se udaju isključivo za svoje državljane. Za muškarce je malo fleksibilnije. Kako bi podržala  brakove među svojim lokalnim stanovništvom država ima beneficije. Ukoliko se  žena uda do dvadesetpete godine, bračni par od države dobijaju 25.000 eura i kuću. Ako se ostvari brak sa ženom koja ima više od dvadeset pet godina, dobijaju 50.000 eura i kuću. Ako muškarac želi razvod u obavezi je da finansijski obezbedi ženu i decu. Ako se muškarac oženi stranom državljankom ne dobija od države ništa. Ni ona nakon razvoda ne dobija ništa, čak i ako posle pet godina braka dobije državljanstvo, razvodom ga gubi.

E do sada bi mogli da kažete, pa lako je njima kada je država bogata. Ali ta država je pre pedeset godina bila jedna od najsiromašnijih na svetu. Neko je tamo nešto radio, neko je ovde nešto radio, danas podvlačim crtu i pitam se da li sam tamo ili ovde Alisa u zemlji čuda. U Srbiji živim sedamnaest godina i još nisam shvatila pravila igre. Ako funkcionišem kao većina mojih vršnjaka, osudiće me odrasli. Ako se ponašam po ukusu odraslih, odbaciće me vršnjaci. Teško je biti tinejdžer u društvu koje je izbrisalo tradiciju i pravila. Osećam se kao u mikseru kojim Lepi Brka muti istok, zapad, sever i jug. Osnovni sastojak nam nedostaje, MI. Oni, tamo daleko, u državi gde je osamdeset posto stranaca, sačuvali su sebe. Za deset dana sam naučila sva pravila. Vrlo je jednostavno i jasno. A pravila su ista, i za odrasle i za decu, i za lokalne stanovnike i za strance. Ako sam i pomislila prvih dana da je prestrogo, veoma brzo sam shvatila da mi tačna pravila ponašanja prijaju. Slobodno sam se kretala jer je procenat kriminala nula posto. Ulice su čiste, osvetljene, automobili oprani, na svakih dvadeset metara je kanta za otpatke, nisam videla ni jedan grafit, fasade su uredne, terase jednake, trgovci preljubazni, narod smiren i bez bezrazložnih emotivnih tonova u glasu … Neko je odlučio da pikavci i đubre ne smeju da se bacaju po ulici. Odlučio je da taksi sme da stane na tačno određeno mesto a ne „ispred vrata“ i zakrči saobraćaj. Odlučio je da alkohol može da se kupi samo na određenim mestima pa ispred marketa nema klupica sa pivskim konzumentima. Odlučio je da postoji pravilo za sve. I odlučio je da nepoštovanje pravila mnogo košta. I tako je svima sve jasno.

Tačno u podne sleteo je avion na aerodrom Tesla. Kada smo polazili gospođa na beogradskom freeshop-u nam je rekla da u povratku, zbog virusa, opet prolazimo istim putem i da tada možemo da kupimo šta želimo. Iz tog razloga nismo ništa kupovali u inostranstvu već smo po izlasku iz aviona napunili korpu slatkišima za drugare. Kada smo došli na kasu, obavestila nas je da to pravilo više ne važi. Sve što smo mi obećali, sada zbog nečijeg neozbiljnog obećanja nama, nismo mogli da ispunimo. Pritom je bila besna, nekulturna i arogantna, naravno bez izvinjenja što nas je dovela u takvu situaciju. Sledi prolazak carine, pasoška kontrola i skupljanje prtljaga po hodniku. Gledam oko sebe i čudim se zašto su svi besni. Na šalteru čekamo da  platimo parking ali zakrčio se gospodin koji je parking već platio ali rampa neće da se otvori. Po trotoaru pikavci i papirići, koje nisam primećivala kada sam polazila. Na putu od aerodroma ka Beogradu vozači nervozno sviraju i mrko gledaju jedni druge. Iz kola gledam zgradu od 3 sprata. U prizemlju je market sa gajbama na ulazu, ograda terase na prvom spratu  je ofarbana u plavo, na drugom u belo a na trećem je zastakljena. Sva ona radost zbog povratka je splasnula i razmišljam kako bih rado sela u avion koji se vraća u jedan i pet.

- Advertisement -

Znam da će ovaj tekst izazvati i negativne komentare. Pre nego što bilo šta kažete, razmislite zašto se u nekoj tuđoj zemlji ni jednog trenutka nisam osećala tužno. Ni nebezbedno. Ni manje vrednom iako sam druge vere. Razmislite koliko košta lepo i kulturno ponašanje. Posebno razmislite koliko sami sebe i svoju tradiciju čuvamo. Nekome tamo uticaj okoline i veliki broja stranaca nije oduzeo ništa i nisu zaboravili ko su. Zato što sami sebe poštuju, poštuju ih i drugi još više.

Mi u školi, još od prvog razreda, naučimo kako da uradimo domaći ili kontrolni kada nešto ne znamo. Prepišemo od boljeg učenika. I tako učimo. To je životna škola. Koristim ovaj tekst, kada već imam priliku, da zamolim odrasle, posebno roditelje, da povučete ručnu. Neka vaša Alisa sanja pod drvetom i očekuje da se probudi u nekom normalnom svetu a ne u svetu čuda. Od nas zavisi da će to biti ovde ili će kupiti kartu ali u jednom smeru.

 

Autor knjige Sedam smrtnih virusa

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Pomoćnik ministra prosvete podneo ostavku

Miloš Blagojević, pomoćnik ministra prosvete za srednje obrazovanje, podneo je ostavku na tu funkciju, saznaje Danas.

Društvo direktora: Većina škola dostavila ministarstvu planove nadoknade časova

Predsednik Upravnog odbora Društva direktora škola Srbije Ivan Ružičić izjavio je za "Blic" da postoji nekoliko modela nadoknade časova.

Stigle plate nastavnicima: Štrajkači za sada nisu kažnjeni

Iako je Ministarstvo prosvete pretilo nastavnicima u štrajku smanjenjem plate, zarade su stigle čak i uvećane. Ministarka Slavica Đukić Dejanović za „Vreme“ kaže da je još nije odlučeno da li će biti umanjen drugi deo plate

Predlog za nadoknadu izgubljene nastave: Jedan čas 60 minuta

Jedna beogradska škola odlučila je da nastavu izostalu usled protesta skraćenim časovima i danom kada škola nije radila, nadoknadi tako što će jednom sedmično jedan čas produžiti na 60 minuta.

Kako da dobijete posao ako nemate iskustva

U današnjem svetu, nepostojeće radno iskustvo ne znači nužno da ne možete da obezbedite posao tokom intervjua.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img