Ja, subotom, kako oči otvorim, osetim uznemirenost. Šta pre? Hoću li sve stići? Obećala sam im i pozorište. Imaćemo poslepodne i goste, čekaju me i kuća i dvorište i bašta.
Iz razmišljanja me prene njegov glas: – Pa, ti mene ne slušaš!
– Ma, slušam, stvarno slušam, ali….ne čujem…-odgovaram ja
– Vidim, da si dobila uznemirenje! Vrpoljiš se tu kao da te je neko kidnapovao!
– Ja, samo eto, volim da pijem kafu, kad sve lepo obavim, na miru! A ne ovako, pijem je a trista čuda me čeka!-objašnjavam svaki put…
On me gleda, klima glavom i smeje se. Zna tu moju priču.
-Ti? Kad sve obaviš? Na miru?! Smeje se…
– Pa dobro, znaš li da, kad bi je pila na miru, i kad sve obaviš, da je nikad ne bi ni popila? Ti si bre u fazonu, svet nije dovoljan…Bukvalno, kafu ne bi ni pila!!
Tu već i ja počinjem da se smejem. U pravu je. Možda bi eventualno na godišnjem odmoru popila kafu, ili ono, kad bih sela u kafić sa drugaricom, gde bi mi jedini posao bio samo to – da pijem kafu.
Gledam njega kako se stvarno u tom jutarnjem gušterisanju oporavi. Kako dok tu sedi, on je tu, prisutan, opušten… Kako mu stvarno treba i prija, i onda kada ustane i krene da radi dvorišne, voćarske i baštenske poslove, on ne staje… Samo radi ručka i eventualno ako neko naiđe, pa mora da ostavi posao. Gledam kako lepo napravi prioritete i krene jedno po jedno, ništa naporedo ne radi. Ništa ne ostavlja do pola da bi započeo nešto drugo ili treće.
Zbog čega je tišina veoma dobra za vaš mozak
Gledam ga, pa onda uporedim sa svojim jurcanjem po kući, malo ovo, sad ću ono, jooj što još nisam ovo ni počela. I tako panika i jurnjava. I ta žurba i pritisak me potroše više nego rad… I unervoze, i učine da mi vreme teče brže…
I onda kažem sebi, pa ti si barem bila štreberka! Što ne naučiš nešto u životu od čoveka svog života?! Daj smiri se malo!
Pa onda još rešim da naš ugođaj vikendom poboljšam. Pa napravim neki kolač petkom, da imamo uz tu subotnju kafu (hvala profesore Stakiću, evo juče sam napravila kolač!). Pa nabacim naočare za sunce, da se ne mrštim, i ne pravim sama sebi bore… Pa kupim novu mušemu za baštenski sto. Na tufnice, da mi se slaže uz šolje… Pa kažem sebi, mislićeš o poslovima sutra, Skarlet. Ili makar kasnije… Opusti se!
Pa nam onda ustanu dečica i dođu onako u pidžamama, sanjive, da nam pričaju dogodovštine i školske priče. Pa im onda tu, napolju (ako vreme dozvoli, a leti uglavnom dozvoljava), iznesem doručak dok ptičice cvrkuću, dan se lenjo tegli i obećava radost. I u tim trenucima, već mi se misli umire, napravi se razuman raspored poslova i subota mi se uvuče pod kožu. Tek tad shvatim da je baš to jedna umiljata mačkica, ta subota…
Poruka jedne mame: Siromaštvo nije prepreka za sreću porodice
Konačno sam naučila. Svi poslovi će me sačekati, subota neće dobiti ni ruke ni metlu. Nešto može i da se preskoči, nešto možeš i da se praviš da ne vidiš, ali vreme koje provedeš u miru sa svojom porodicom, nema cenu. Naučila sam, ali ne iz nečije priče, nego na konkretnom primeru, da je mir tamo gde ti rešiš da mu podigneš šator. Da je uvek u tebi, ali ne sme biti potisnut nikakvim glupostima i stvarima kojima pridajemo značaj bez povoda i izmišljamo im lažni sjaj.
I – još nešto. Mir i spokoj sebi moraš da priuštiš i kad ti se čini da su preskupi, jer su oni preduslov da nastaviš da radiš, čime god da se baviš, a da ostaneš normalan i zdrav.
Kratka priča o suštini roditeljstva
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.