Ana je ljutito povisila ton u pokušaju da izađe na kraj sa ćerkicom tokom boravka u parku. Ćerka se rasplakala, a Ana, inače veoma strpljiva i blage naravi, ceo dan je bila pod mučnim utiskom svoje ljutnje, obuzeta osećajem krivice.
Stevan se pošteno izgalamio na sina (ko zna koji put tog vikenda). Nekome sa strane Stevan može izgledati kao ljutit i strog otac. Stevan, međutim, ne smatra da se ljuti često i neprimereno.
I Ana i Stevan brižni su, topli roditelji i imaju blizak odnos sa svojom decom. Kada je, međutim, reč o ljutnji, njihovi aršini veoma se razlikuju.
Zaista, niko vam ne može reći: ovo je prava mera ljutnje. Ono što vi smatrate odgovarajućim kada je reč o tome koliko se često ljutite, za nekoga drugog može biti previše ili pak nedovoljno. Slična je situacija s decom: osetljivijem detetu i na sam nagoveštaj roditeljske ljutnje oči će se napuniti suzama i ono će postati uznemireno, dok će drugo stoički podneti žešću roditeljsku ljutnju.
Roditelji s više dece često će posvedočiti da njihova deca na njihovu ljutnju reaguju sasvim različito. Jedan mališan će se i na ljutit ton roditelja povući, dok će njegov brat znatno bolje i stabilnije istrpeti i jaču roditeljsku ljutnju. Iako jasnih pravila nema, ipak je potrebno da se pozabavimo i pitanjem: Koliko smo ljuti? Ili da to možda bolje definišemo: Trpi li naš odnos s detetom zbog naše ljutnje?
Kod prof Milivojevica vikati ali i udariti dete je cak i pozeljno. Na zalost toje misljenje i velikog broja roditelja a cesto se i propagira. Zalosno je da je to misljenje i velikog broja roditelja. Ne vikanje i strpljenje se smatraju povladjivanjem deci. I na ovom sajtu ima clanaka koji naginju na tu stranu!
Velikom broju roditelja je autoritet bas da moze da vikne na dete. Ako toga nema, smatra da autoritet ne postoji! Rasitajte se malo!!
mislim da je strava