Ništa više nije isto: ni predškolske ustanove, ni škole, niti ima opšte prihvaćenog društvenog sistema vrednosti niti ideologije, struktura porodice je bila drugačija (najviše dvoje dece sa povećom razlikom među njima), niti je radno vreme isto.
I ima još mnogo takvih stvari na koje više porodica može na početku da se sapliće, isuviše nervira, a zatim – ponekada i godinama kasnije – počinje da pronalazi puteve njihovog prevazilaženja. Mislim da sam veći deo problema uvidela i ja, iako imam samo troje dece. Između ostalog, to su i problemi majčinstva u celini – savremenog majčinstva ako želite. Čini mi se da bi razgovor o majčinskim „crvenim linijama“ koje pomeraju iz ravnoteže i ponekada ubacuju u bezdan uninija bio od koristi – na kraju krajeva, na greškama se uči, pa makar i na tuđim.
Naravno, u mojoj porodici deca su još uvek mala i zato mnoge probleme (tipa tri ličnosti „prelaznog uzrasta“ u porodici istovremeno) ja prosto ne mogu da zamislim. Ali zato imam mnogo svežih utisaka i određeno iskustvo opštenja sa drugim porodicama. Pokušala bih da za početak navedem makar neke stavove.
„Državno vaspitanje“ i nova pedagoška realnost
Prvo ozbiljno saplitanje koju život postavlja mladoj (ne obavezno i višedetnoj) majci jesu – stereotipi. Stereotipne predstave o majčinstvu sa kojima se susrećeš u izlivima dobronamernih savetnika i glavno – stereotipi, nesvesni obrasci ponašanja koje je mlada mama ponela iz sopstvenog detinjstva. Živimo u vreme masovnog opadanja modela navike. Ne mislim sada na krizu porodice, probleme samohranih majki i sl. Mislim na to da su čak u kompletnoj porodici sa samo jednim detetom prestale da „funkcionišu“ najosnovnije, tipične predstave o tome šta je zapravo proces „podizanja“ dece. Mlada mama se nalazi u stalnoj krizi neopravdanih očekivanja: od vremena sopstvenog detinjstva ona zna da sa detetom sve treba da se odvija tako i tako, a iz nekog razloga događa se na potpuno drugi način. Ona želi da deluje u skladu sa tim i tim i – ne polazi joj za rukom… Pritom će se svagda naći neko ko će da požuri sa savetom: „A eto, ja sam svoju decu vaspitavala tako i pogledaj kakvi su ljudi postali“.
Međutim, potrebni su konkretni primeri da bih pojasnila sopstvenu misao. Evo, na primer, skup predstava o detinjstvu deteta iz 60-ih do 80-ih: dete je malo biće o kome se skoro od napunjenih godinu dana 70% može brinuti država. Jaslice su skoro sa godinu dana, zatim vrtić, pa škola. Moja baka je u mladosti nekoliko godina radila kao vaspitačica u vrtiću i roditelji vaspitanika je i do dan danas zovu. Ona je za svoje štićenike bila druga (češće – skoro i prva) mama. Roditelj bi ujutro budio dete, umivao ga, sređivao, uveče dolazio po njega (ponekada već iz njenog stana jer se zadržao na poslu). Baka ih je učila noši, određivala po odgovarajućim priručnicima prve knjige za čitanje, učila ih govoru, pokretima, uzimanju hrane, ponašanju u društvu, odnosima sa drugima. Ne tako davno mi je predala arhiv svoje metodičke literature, iščitane i podvučene olovkom – eto, kakva je mera odgovornosti pedagoga.
“Mlada mama se nalazi u stalnoj krizi neopravdanih očekivanja: od vremena sopstvenog detinjstva ona zna da sa detetom sve treba da se odvija tako i tako, a iz nekog razloga događa se na potpuno drugi način.”
Da, u sovjetskom, komunističkom pedagoškom modelu su postojali i svoji minusi (između ostalog, na primer i nevoljno učenje zavisti: kao jedan od metodičkih načina se vaspitaču često preporučuje međusobno poređenje dece, navođenje nekoga kao primer, itd.). Da, državna briga o deci je u suštini predstavljala interes za državu: dete se brižno i svecelo vaspitavalo na račun države sa ciljem privijanja detetu određene ideologije.
Ipak, u celini gledano, kvalitet takve brige bio je veći nego u savremenim ustanovama (prosto bez poređenja sa postojećim „odlivom kadrova“ u državnim dečijim vrtićima) i što je glavno – predstavljala je jedinstveno obrazovno prostranstvo, jedinstveni neprekidni metodološki prilaz vaspitanju i obrazovanju. Roditelj prosto nije imao ni mogućnosti niti potrebe da isuviše razmišlja i nervira se, birajući ovaj ili onaj „pedagoški“ model za svoje dete. Model je ostvarivala institucija, roditelj je samo prihvatao. Da li je to dobro ili loše – drugo je pitanje, ali je razumljivo da je za roditelja to predstavljalo spoljašnju i laku stvar.
Zato je kao rezultat iz sećanja porodice nestala celovita predstava o vaspitanju, o bilo kakvoj metodici vaspitanja i usvajanja elementarnih znanja i navika koje je, iz generacije u generaciju, pružao dečiji vrtić. Pružao, ali i prestao. Mi sada nismo u tom vremenu, kod nas danas sve predstavlja autorsku metodiku. Sada nam se nudi i novi državni standard… A kakav će rezultat biti? Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.