Disleksija u velikoj meri otežava savlavadanje školskog gradiva, a uglavnom je imaju dečaci. Sa smetnjom se rađa, uzrok su geni i psihosocijalni faktor, često se otkrije u igri “na slovo na slovo”
Autor: Z. Ostojić- Joksović
U eri interneta kada su sve informacije dostupne, često polovične, roditelji su skloni da sami donose dijagnozu o problemima detetu koje ima teškoće sa čitanjem. Tome su skloni i učitelji kao i druge profesije, obično pogrešno insistirajući na tome da dete ima disleksiju. Tačno je da je disleksija poremećaj veštine čitanja, a da li se baš uvek radi o tome, objašnjava logoped i neuropsiholog mr Danijela Helc iz beogradskog Union health centra:
– Kod dijagnostikovanja disleksije treba biti oprezan, pogotovo kada je reč o nedovoljno stručnim osobama, bez obzira na simptome koji se ispoljavaju. Ne znači da svako dete koje ima problem sa čitanjem i pisanjem ima disleksiju i ta vrsta etiketiranja može više da škodi nego da pomogne – upozorava sagovornica “Života plus”.
* Šta je disleksija?
– Smetnja u razvoju i sticanju sposobnosti čitanja. Inače problemi mogu da se ispoljavaju kod brzine i tečnosti čitanja, kao i tačnosti i razumevanja pročitanog. Disleksija se javlja kod dece prosečne i natprosečne inteligencije, sa dobrim vidom i sluhom. Ovi podaci, uz sa stvaranjem adekvatne motivacije i odgovarajućih psihosocijalnih uslova predstavljaju pravi način za uspostavljanje dijagnoze. Ovo je važno jer se pod pojam disleksije neopravdano svrstavaju i neki drugi poremećaji. Postoje deca koja se pogrešno izjednačavaju sa disleksičnom jer imaju niži koeficijent inteligencije, pa shodno tome sporije sazrevaju i otežano uče.
* Da li je ovaj poremećaj toliko raširen, pa se zato o njemu mnogo govori?
– Do pre deset godina se o disleksiji malo govorilo, jer se nije dovoljno znalo. Često nije bila ni prepoznata pa time ni dijagnostikovana kod dece. Ali, ekspanzijom interneta dogodilo se to što imamo danas. Disleksija ne beleži nikakve epidemijske razmere, kod nas je ima 10 odsto mališanali, a zbog slikovnog pisma ovaj poremećaj u Kini i Japanu otkrije se samo kod jednog procenta đaka prvaka. S druge strane, u zemljama engleskog govornog područja gde je velika razlika između pisma i izgovora, disleksija je prilično zastupljena i to od 15 do 30 procenata. Iako postoji velika zainteresovanost naučnika i lekara, još nema preciznog odgovora o tome šta disleksiju pokreće. U uzroke se ubrajaju nasleđe i psihosocijalni faktori. Generalno posmatrano, devojčice se smatraju boljim čitačima, zbog čega je ovaj poremećaj češći kod dečaka.
* S obzirom na to da nije bolest, kako se javlja?
– Nije bolest već smetnja sa kojom se rađa, a uočava se tek kada se pođe u školu i počinje sa pisanjem i čitanjem ili u predškolskom uzrastu, kada se razvijaju predčitačke sposobnosti. Obično se otkrije kroz igru “na slovo na slovo”. Tim dečijim igricama se, inače, razvija audiološka analiza i sinteza glasova u maternjem jeziku, odnosno vrši se prepoznavanje prvog, poslednjeg glasa i glasova u sredini reči. Dete u tom uzrastu treba da ima razvijenu fonološku svest, odnosno sposobnost fonološke obrade reči koja podrazumeva sposobnost rastavljanja reči na slogove i sastavljanje slogova u reči
* Šta se dešava kada dete sa disleksijom pođe u školu?
– U nižim razredima, dok su školski zahtevi manji, inteligentnija deca vešto mogu da prikriju svoj problem. Ta deca se uglavnom smatraju lenjom, nezainteresovanom, svojeglavom, nezrelom, iako je istina potpuno drugačija. Ona su obično tiša i povučena zbog nesigurnosti koju im stvara ova smetnja. Izbegavaju da se ističu na času i čitaju naglas, koristeći razne izgovore i u školi i kod roditelja. Nažalost, te izgovore ne razumeju ni roditelji ni nastavnici pa ih osuđuju. Posledica takvog odnosa kod dece izaziva fizičke reakcije koje se tokom čitanja ispoljavaju u vidu crvenila, znojenja, treme, ubrzanog lupanja srca…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.