Šta bi prosečni zaposleni roditelj radio sa detetom koje beži od kuće, ne ide u školu, pentra se po drveću, ima sopstvenu bandu, krevelji se, daje mački svoje sirupe kad se razboli, tuče se, ne sluša, učenje mu je dosadno, ne voli da ide u crkvu nedeljom, i pažnja mu zasigurno neće trajati toliko dugo koliko zahteva izrada domaćeg?
Ima li smisla svako nemirno dete tretirati kao mentalno poremećeno? Procenjuje se da je prevalenca ovog poremećaja (broj dece sa poremećajem u godini) između 2 i 17%. Da li to znači da do 217 hiljada dece u našoj zemlji zaslužuje etiketu poremećaja i sve što ide sa njom? Govorimo o mentalnom poremećaju za koji nije dokazano da ima psihičko poreklo, ali koji se ipak tretira kao organski, koji će dijagnostikovati prvi pedijatar (doktor medicine), a ne psiholog ili psihijatar. Dete sa dijagnozom dalje biva smešteno u psihijatrijsku ustanovu i prima koktel―terapiju sačinjenu pretežno od amfetamina i antidepresiva. Sve i da stavimo na stranu da ovi lekovi na mlad organizam imaju iste efekte kao kokain (što nikako nije zanemarivo), etiketa poremećaja nosi sa sobom stigmu društva, odsustvo iz škole, kasnije probleme u akademskom napredovanju, gubljenje kontakta sa svojom generacijom i drugarima, veoma frustrirane roditelje i veći rizik za javljanje nekog drugog mentalnog poremećaja ili poremečenog ponašanja (počevši od depresije do samopovređivanja i povećanog rizika za suicid).
Bake i deke bi rekli da takvo dete jednostavno treba izmoriti i pustiti da se istrči da bi lepo spavalo. Međutim, gde se sakrila ovakva logika i zašto se dešava da su deca danas lečena kao psihijatrijski bolesnici?
Veoma je bitno naglasiti da realnost nije i ne sme biti tretirana crno-belo. Nemirna deca se ne smeju tako olako etiketirati kao bolesna, jer nemirno dete nije istovremeno i bolesno! Neophodno je shvatiti da roditelj svojom ljubavlju, pažnjom, posvećenošću i strpljenjem može da postigne kod deteta skoro bilo kakav efekat, naučiti ga da se ponaša primerenije, i omogućiti mu da preraste razvojnu fazu u kojoj ono mora da bude nemirno i istražuje svoje granice.
Hiperaktivnost, bolest ili ne?
Da je Tom Sojer naš savremenik, da li bi priča bila iole ovoliko zanimljiva da su ga posle prve pustolovine proglasili nemogućim, zavezali u belu košulju i sedirali? Bake i deke bi na ovo rekli da takvo dete jednostavno treba izmoriti i pustiti da se istrči da bi lepo spavalo. Međutim, gde se sakrila ovakva logika i zašto se dešava da su deca danas lečena kao psihijatrijski bolesnici?
Ukoliko se nastavi politika prepuštanja, praćenje linije manjeg otpora i ako dijagnoze postanu realnost našoj deci, o čemu će ona pričati? Hoće li uopšte imati mogućnost govora i nekog da ih sasluša?
Piše: Darija Petrović
Izvor: Kultiviši se
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
ovaj tekst ne vazi jos uvek za srpsku decu, taj deo sa terapijom ali bi mogao da postavi pitanje danasnjim roditeljima da li deca treba da budu mirna i samo glrdaju crtace i igraju igrice? kakvu decu odgajamo? tekst se odnosi na srpsku decu do pola molim prilagodite tekstove nama nemojte prepisivati samo americke ili cije vec
Tekst je neutemeljen, prepun netačnih izjava predstavljenih kao činjenice, štetan za decu sa problemom i njihove roditelje, prepun predrasuda i besmislenih saveta.
A nauka kaže da ADHD nije mentalni poremećaj niti mentalna bolest, doktori ga radije nazivaju sindromom. Sindrom poremećaja pažnje može da ide uz hiperaktivnost ili bez (ADD). Ima organsku osnovu pa zato i postoje lekovi. Nijedan pedijatar ne može da dijagnostikuje ADHD, može jedino da uputi dete kod specijaliste, psihijatra. Jedino psihijatar može detetu da prepiše lek, kod nas Concerta i samo taj jedan jedini. Kokteli lekova, antidepresivi i smeštanje u bolnicu zbog ADHD ne postoji kao opcija u našoj medicini, ne znam za vudu i slične.