Roditelj treba da uči dete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost.
Održavanje pozitivne slike o sebi
Kada dete formira pozitivnu sliku o sebi, tada želi da je održi – da nastavi da i samo veruje u nju. Ono se u početku, dok je veoma malo, oslanja na izjave autoriteta, ali kasnije počinje da misli svojom glavom tako da samostalno procenjuje da li jeste ili nije pametno.
Problem sa decom je u tome što ne razumeju koliko je važno da se neko potrudi da bi u nečemu uspeo. Ona misle da je neko takav zato što se rodio takav, i da onda iz njega prirodno stalno izvire takvo ponašanje. Na primer, ako je dete poverovalo da je pametno, ono će misliti da se rodilo pametno, i očekivaće da će iz njegovih usta i glave uvek, i to glatko, izvirati suva pamet. Kada bi to bilo tako, dete bi uspešno odražavalo svoju sliku o sebi kao pametnom detetu. U ovakvoj logici, svaki trud koji dete uloži je „dokaz“ da dete, u stvari, nije pametno – jer se najviše trude oni koji su „najgluplji“.
“Problem sa decom je u tome što ne razumeju koliko je važno da se neko potrudi da bi u nečemu uspeo. Ona misle da je neko takav zato što se rodio takav, i da onda iz njega prirodno stalno izvire takvo ponašanje.”
Greške u zaključivanju
Takvo detetovo očekivanje je veoma pogrešno, i to iz nekoliko razloga. Prvi je što su detetove spoznajne mogućnosti tek u procesu razvijanja, tako da je normalno da dete pravi greške u zaključivanju. Drugo, dete nema dovoljno informacija i znanja potrebnih da bi se ispravno zaključivalo. Sve to vodi ka tome da će dete nužno praviti greške.
Pojava greške je za dete neoborivi dokaz da ono nije pametno. Zbog toga će dete u takvim situacijama reagovati osećanjem stida. Ono će tada misliti da se pred drugima „raskrinkalo“ – da su drugi shvatili da je njegova pamet samo maska ispod koje se zapravo krije jedno dete koje nije pametno. I zato će se dete uplašiti da nije dovoljno dobro da bi bilo prihvaćeno i voljeno. Ono će misliti da su se roditelji u stvari prevarili, da je ono samo folirant koji glumi da je pametan.
“Pojava greške je za dete neoborivi dokaz da ono nije pametno. Zbog toga će dete u takvim situacijama reagovati osećanjem stida. Ono će tada misliti da se pred drugima „raskrinkalo“.”
Tipično ponašanje ovakvog deteta je da će odbijati da nastavi sve one radnje u kojima nije dovoljno uspešno, odnosno u kojima pravi veliki broj grešaka. Ono jednostavno ne želi da se oseti „glupim“, tako da će hteti samo da se angažuje u onim aktivnostima u kojima ima dobre rezultate i u kojima može da o sebi misli da jeste „pametno“. To je kao da dete koje misli da je talentovano za neki instrument, očekuje od sebe da sedne za klavir i da već za par minuta na njemu svira Šopena.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Grešite, niti su sve žene iste, niti su svi muškarci isti. Mi biramo iste.
"Kad vidite, recimo, da ljudi ulaze iz jedne veze u drugu, iz jednog braka u drugi brak i da uvek imaju isti komentar, tipa: 'Sve su žene iste' ili 'su...
1 komentar.