Roditelj treba da uči dete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost.
»Razbiti« pogrešnu logiku
Upravo zbog ovakve logike deca odbijaju da se bave raznoraznim radnjama u kojima je nužno da dete u početku bude nespretno i da pravi veliki broj grešaka. Prvi period velike nespretnosti kroz koji dete treba da prođe da bi, kroz uvežbavanje, postalo mnogo veštije, za decu je – upravo zbog stida koji osećaju – nesavladiva prepreka.
Roditelj treba da zna za način na koji dete razmišlja i treba da mu „razbije“ pogrešnu logiku. Cilj roditelja treba da bude da dete shvati da sposobnosti nisu nešto urođeno, nešto što je dato samo po sebi činom rođenja, već da se sposobnosti mogu razvijati kroz uvežbavanje. Roditelj treba da uči dete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost. To znači da je potrebno da roditelj dete prinuđuje da nastavi sa aktivnošću koju je započelo, a koju odbija da nastavi zato što procenjuje da je „glupo“ za nju. Kada dete za koji dan napravi korak napred, smanji broj grešaka i bolje obavlja tu aktivnost, roditelj treba da ga podseti na to da je htelo da odustane. Tada treba da ga pohvali za trud i napor koji je uložilo. Na taj način dete uči da njegove spsobosti nisu nešto urođeno što će se razviti dok ono spava ili leži u krevetu, već da je potrebno da uloži napor dok te sposobnosti uvežbava.
“Roditelj treba da uči dete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost.”
Pohvaljivanje za trud
Sada ima već mnogo naučnih istaživanja koja pokazuju koliko je važno dete pohvaljivati za napor uložen u razvijanje neke svoje veštine ili znanja. Sedamdesetih godina su se američki naučnici iznenadili kada su otkrili da su rezultati u matematici veoma različiti između američkih i japanskih đaka. Na primer, ispostavilo se da je najgori japanski razred bio po rezultatima bolji od najboljeg američkog razreda. Istraživanje ovih razlika je dovelo do otkrića da se u Americi smatra da je matematičko znanje odraz urođene inteligencije deteta, a da se u Japanu smatra da je matematičko znanje rezultat uloženog truda. Zato su i mali Amerikanac kome „ne ide“ matematika, kao i njegovi roditelji, smatrali da je to tako zato što on nije došao na ovaj svet sa potrebnim moždanim strukturama koje bi mu omogućile da bude dobar matematičar. S druge strane, ako mali Japanac nije pokazao uspeh iz matematike, to je i za njega i za njegove roditelje jednostavno značilo da nije dovoljno vežbao matematiku. Da bi popravio rezultate, on je počeo više da vežba i rezultati su bili popravljeni. Drugim rečima, u Japanu se verovalo da je mozak kao mišić – što ga više koristite, to se on više razvija i vi ste u nečemu bolji.
“Sada ima već mnogo naučnih istaživanja koja pokazuju koliko je važno dete pohvaljivati za napor uložen u razvijanje neke svoje veštine ili znanja.”
Dr. Kerol Dvek je ove ideje počela da sprovodi u američkim školama. U jednoj srednjoj školi ona je uspela da, sa samo dva predavanja o tome kako se mozak razvija tokom komplikovanih zadataka i kako rastu mreže između njegovih ćelija, preokrene trend dobijanja negativnih ocena iz matematike. Samo zahvaljujući toj novoj ideji da je mozak mišić, deca obuhvaćena ovim predavanjem su smanjila otpor prema matematici i značajno popravila ocene.
I zato je važno da, kao roditelji, našoj deci ne upućujemo samo pohvale koje kasnije mogu da ih koče, već da im naglašavamo i važnost truda koji je neophodan da bi se nečija sposobnost zaista i razvila.
Pročitajte još i: 50 opasnih stvari koje bi trebalo da dozvolite vašoj deci da urade
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
1 komentar.