Ako detetu ne pričamo priče, ne čitamo bajke i ako se premalo igra, nedostajaće mu to celog života. Osećaće to kao nepravdu koja mu je pričinjena.
Za dojenče je omiljena igra bacanje predmeta zbog zadovoljstva koje oseti kada predmet ponovo dobije. Stvari odlaze i dolaze kao mama. Mama ode, ali se uvek ponovo vrati. Majka koja ne shvata značaj te igre, može da je u svojoj nestrpljivosti spreči. Kakva šteta! Dete nema drugog načina da pobedi svoj strah. I sve igre „nema me” „tu sam” imaju isti značaj. Kod petogodišnjaka to je igra sakrivanja, „žmurka”. Dete se sa oduševljenjem skriva, ali biva teško razočarano ako ne bismo pokušali da ga nađemo. Sakrivaju se baš zato da ih nađemo. Te igre se lako ne zasite. Omogućimo im skrivanje.
“Deca ne izbegavaju strah. Nagonski znaju da mu se moraju približiti ako hoće da ga savladaju. Stalno iznova prilaze rupici i viču „vuk, vuk”, pa opet pobegnu.”
Već krajem prve godine i još dugo potom, zavisno od zrelosti deteta, počinje strah od divljih životinja. To je u vezi sa prvim neprijateljskim osećanjem prema majci, koja, ne samo da uvek daje, nego povremeno, poneku stvar i nužno odbije. I ovaj strah dete najlakše savladava u igri. Odrasli mu pri tome mogu mnogo pomoći, učestvujući u njegovim igrama. Izvesno vreme otac je vuk, ali drugi put je vuk dete. Nije više pasivna žrtva straha, postalo je aktivno. U savladavanju ove vrste straha, osim igre, pomažu mu bajke. Dete se identifikuje s lovcem, koji je jači od vuka.
Deca ne izbegavaju strah. Nagonski znaju da mu se moraju približiti ako hoće da ga savladaju. Stalno iznova prilaze rupici i viču „vuk, vuk”, pa opet pobegnu.
Razdoblje navikavanja na čistoću detetu nije lak period života. Do tog perioda roditelji i okolina zahtevali su od njega malo. Više je ono zahtevalo od okoline. A onda, iznenada, očekivanje da mora biti čisto. Nema više ugodne mokre toplote i nema svega onoga što je tome sledilo: pranje, mazanje, puderisanje, što mu je sve značilo nežnost i zadovoljstvo. Ono mora da učini korak ka zrelosti i da se odrekne svega toga. To nije ni lak ni brz proces. Dete i dalje teži sazrevanju, ovoga puta želi da bude čisto, ali se pri tome još malo osvrće unatrag; rastanak je težak. Tu mu opet igra može pomoći. Prljavštinu vlastitog tela, koja mu je činila deo njegovog zadovoljstva, nadomešćuje vodom, peskom, plastelinom i glinom, ako mu se to omogući. Dete može biti utučeno, cmizdravo, uplakano. Daju li mu čanak vode i posudice, već za nekoliko minuta biće srećno i zadovoljno. Međutim, nije dovoljno da mu se to samo omogući, a da roditelj pri tom ima natmureno lice i da je nervozan, jer ne podnosi prljavštinu. Veoma je značajno da i roditelj sa detetom malo prska, pljuska po vodi, crta prstima. U praksi se sreću deca koja, istina mnogo prljaju, ali to često čine s krajnje rđavom savešću: znajući da mama to ne voli, štaviše, da se tome protivi. Igra uz nečistu savest nije više igra koja usrećuje. U našim čistim stanovima prosto nema mesta za detetove „prljave” igre, što je svakako šteta. Međutim ova potreba ne iščezava za godinu ili dve. Postaje, doduše, manje intenzivna, ali se javlja još dugo. Dobro je što se u školi pri izvođenju nastave likovnog vaspitanja vodi računa o ovoj detetovoj potrebi.
“Veoma je značajno da i roditelj sa detetom malo prska, pljuska po vodi, crta prstima. U praksi se sreću deca koja, istina mnogo prljaju, ali to često čine s krajnje rđavom savešću: znajući da mama to ne voli, štaviše, da se tome protivi. Igra uz nečistu savest nije više igra koja usrećuje. U našim čistim stanovima prosto nema mesta za detetove „prljave” igre, što je svakako šteta.”
Odrasli pred dete postavljaju mnogo zahteva, a njihova važnost je detetu često neshvatljiva. Ono ne shvata zašto mora da se umiva, oblači, češlja, sve da pojede. Ne vidi smisao svega toga, razlozi su mu nejasni i nedovoljno bliski, čak i ako su objašnjeni. Dete to oseća kao manipulisanje: „samnom rade šta hoće” sadržina je njegovog straha. Naime, svako manipulisanje pobuđuje strah čak i kod odraslog čoveka. Dete sebi pomaže igrom. Umiva, oblači, hrani, kori svoje lutke, medvediće. U tim igrama moguće je videti kako dete doživljava postupanje roditelja prema njemu.
Ako je dete doživelo stres kod lekara, savladaće ga time što će još dugo davati inekcije svojim igračkama. Igraće se dok ne savlada traume koje je proživelo. Dečja lekarska torbica spada među igračke koje detetu neverovatno pomažu. Kako mudro postupaju dečji lekari ili sestre kada detetu pri odlasku poklone neku kutijicu ili delić nekakvog pribora.
Izraziti dečji strah koji se javlja oko četvrte, pete godine, vezan je za Edipov kompleks i tiče se detetovog utiska da nije ravno odraslima. „Oni su dobri, snažni, sposobni, oni su o.k. a ja nisam o.k. isključen sam iz njihovih radosti i tuga, isključen sam iz sveta odraslih”. Tako bi nekako deca izrazila svoje strahove. Ali igra izvlači dete iz te malodušnosti. U igri ono može biti kralj, princeza, pilot svemirskog broda, vozač autobusa, lekar.
Igre nikada nije odviše, a takođe i vremena za igranje. Dete koje prekidamo, kao na primer: „odnesi ovo da se pere pa onda nastavi igru”, onemogućavamo da se u igru udubi i uživi, i stoga je prikraćeno u razvijanju sposobnosti za istrajan i usredsređen rad. Isto tako roditelj koji prepusti dete samo sebi pod parolom „neka se ono igra samo, igranje nije za odrasle”, propušta da mu pomogne i da igra dobije pravi smisao. Svakako nije dobro ni da roditelj bude kreator igre i da se igra umesto deteta, jer tako guši njegovo ispoljavanje i inicijativu.
Kroz igru dete razvija motivacionu sferu, prevazilazi saznajni egocentrizam, razvija intelektualne operacije, a savladavanjem strahova sve uspešnije kontroliše sopstveno ponašanje.
“Deca žive pod stalnim unutrašnjim pritiskom da treba ići dalje u razvoj, ali uvek žele da u isto vreme sačuvaju vezu sa onim što su već prošli. U bajkama, kao univerzalnim duhovnim tvorevinama, glavni junaci prolaze kroz isto.”
Deca žive pod stalnim unutrašnjim pritiskom da treba ići dalje u razvoj, ali uvek žele da u isto vreme sačuvaju vezu sa onim što su već prošli. U bajkama, kao univerzalnim duhovnim tvorevinama, glavni junaci prolaze kroz isto. Od njih se traži da savladaju brojne prepreke da bi ostvarili cilj. Na tom putu ima padova i razočaranja, ali i ponovnih uzleta. Dete voli da mu se bajka čita, ali još više da mu se ona ispriča. Što je sudbina junaka sličnija njegovoj poziciji, to je dete više oduševljeno. Dobro je da se bajka priča tako da se i detetu da mogućnost da samo po svom nahođenju improvizuje sadržaj bajke, da dodaje detalje, komentare, pitanja. Sopstvene fantazije koje u sebi maglovito oseća, ono sad vidi kao mogućnost doživljaja koji nije samo njegov. Još nekome se slično dešava. Osećanja se mogu prevesti u slike i u slikama se mogu prepoznati osećanja. U bajkama su svi psihološki konflikti kao opšte ljudska sudbina, na spontan i direktan način pretočeni u doživljaje koji su i uzvišeni i strašni, pa čak i smešni. Sva osećanja ovde su tako složena da se podudaraju sa realnim, upravo i nastala su iz realnih doživljaja pripovedača, gde se ono što je jedinstveno za sve ljude i narode izdiže iznad svake raznolikosti. Bajka je priča koju priča nesvesni deo naše ličnosti. Nesvesno je nagonsko. Glad, agresija i seks imaju i drugo ime. Koren im je nagonski, ali to je u stvari psihička energija koja se ispoljava na različite načine. U fizici govori se o energiji i o njenim različitim ispoljavanjima kao što su elektricitet, svetlost, toplota… U psihologiji je potpuno isto. Ovde prvenstveno imamo posla sa energijom, to jest, sa stepenima jačine i sa oblicima njenog ispoljavanja. U bajkama se lepo vidi kako iz osećanja gladi (siromašni mladić) nastaje volja za moći, težnja za opštim blagostanjem i lepom princezom. Sve nastaje da bi preraslo u nešto drugo. Bajke imaju srećan kraj. One su uteha i nada, ali i iluzija. Dete često baš ovaj srećni kraj doživljava kao prevaru. Raduje se što se sve lepo završilo, ali i ispituje mogućnosti. Često će šeretski reći: „Tri praseta su pojela vuka”. Priča bajke toliko ga se lično tiče da ono razvija sve vrste identifikacije. Može biti i vuk i Crvenkapa, i prase i Pepeljuga, i dobra vila i veštica. Zavisno od uzrasta i razvojnog perioda u kome se nalazi ono će iz bajke primiti ono što može da primi i što želi, a da pri tome ne oseća krivicu jer je izneverilo zdrav razum. Da svi oni kompleksi i razvojni problemi ne postoje, nikakve bajke ne bi bile napisane, a pošto su napisane one su deo dokaza univerzalnog psihičkog razvoja.
“Mnogi roditelji veruju da detetu treba davati samo svesnu realnost ili prijatne slike koje ispunjavaju želje, da ga treba izložiti samo svesnoj strani stvari. No, takva jednostrana ishrana duha hrani samo na jednostran način, a stvarni život nije u celosti svetao.”
Da bi jedna priča odista zadržala pažnju deteta, ona ga mora zabaviti i pobuđivati njegovu radoznalost. Ali da bi obogatila njegov život, ona mora podsticati njegovu maštu, mora mu pomoći da razvija svoj intelekt i razjašnjava svoja osećanja; mora biti u skladu s njegovim strepnjama i težnjama; mora u potpunosti priznati njegove teškoće, istovremeno ukazujući na rešenje problema koji ga uznemiravaju. Priča mora biti povezana sa svim aspektima ličnosti deteta i to bez nipodaštavanja, već naprotiv, priznavajući svu ozbiljnost njegovih neprilika. Odrasli koji priča priču izmišljajući je sam, mora biti svestan svojih reči i mora pratiti reakcije deteta. Sadržaj priče bira se i u trenutku usmerava prema detetovom raspoloženju. U bajkama i pričama za decu kao i kasnije u dobrom stripu ili filmu, nalazi se građa koja odgovara nesvesnim pritiscima kroz koje dete prolazi, i koja se postepeno uklapa u svesne fantazije i postaje dostupna detetovom umu. Mnogi roditelji veruju da detetu treba davati samo svesnu realnost ili prijatne slike koje ispunjavaju želje, da ga treba izložiti samo svesnoj strani stvari.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Tihana Lipovec Fraculj: Asertivnost je veština koja je korisna i deci i odraslima
Asertivnost je pojam koji potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouveren, samosvestan. O tome kako se razvija i zašto je važan za život pričali smo sa autorkom knjige...
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
1 komentar.