Majke, nenamerno, ozbiljno povređuju decu kada pokazuju nepoštovanje prema njihovom ocu. Dete mora imati priliku da izgradi dobar odnos sa ocem, ono ima pravo na to.
Koliko roditelj danas uopšte ima moć da bude roditelj? Čini se da ima mnogo drugih, moćnijih „roditelja“?
Roditeljstvo je lep, ali povremeno može da bude težak i dosadan posao. Deca mogu da budu naporna, a roditelji umorni. Tako mamama i tatama, opterećenim svakodnevnim brigama i obavezama, lako uspeva da decu prepuste Internetu i televiziji. Deca provode sate i sate nad bezličnim sadržajem na društvenim mrežama ili youtube-u.
Predškolska deca i deca u nižim razredima osnovne škole su prirodno najinteresantnije društvo koje se može poželeti. Njih uglavnom sve zanima – od čitanja knjiga, pravljenja kućica za ptice, pečenja kolača, sakupljanja insekata i različitog lišća, igranja „kobajagi“, vožnje u traktoru, plivanja u bazenu… Ali danas se deca sve više usmeravaju na sadržaje koji su zavodljivi, ali prazni, bez hranljive vrednosti, kao što su sadržaji raznih aplikacija, youtube-a, društvenih mreža. Ti sadržaji su im zanimljivi jer im pružaju zabavu bez potrebe da se ona sama angažuju u tome. Njihov mozak se lako privikne da bude pasivno zabavljan sadržajima, umesto da bude aktivan, kao što bi bio aktivan kad bi se igrala i angažovala svoju maštu i kreativnost.
“Dečiji mozak je najviše bio angažovan ranije, dok su deca igrala tako što su pravila čardake od šapurika, lutke od svile od kukuruza, kad su se igrala kuhinje uz pomoć peska i blata i banke pomoću istova i latica.”
Dečiji mozak je najviše bio angažovan ranije, dok su deca igrala tako što su pravila čardake od šapurika, lutke od svile od kukuruza, kad su se igrala kuhinje uz pomoć peska i blata i banke pomoću istova i latica. Onda su došle kompleksne, već gotove, skupe igrače u kojima nema potrebe ni prostora da dete angažuje maštu. Sve što je trebalo je da se igračka uključi i ona radi. A sada imamo Internet koji od detetovog mozga traži još veću, potpunu pasivnost. Deca postaju dosadna i sebi i drugima. Ne traže da se igraju, već traže da budu zabavljena. A malo stvari ih može zabaviti. Svoju prirodno radoznalu ličnost svode na „veličinu naprstka“ , kako je to psihoterapeutkinja Meri Pajfer rekla.
Ali, srećom, to se lako menja. Roditeljstvo ne mora da bude dosadno i naporno ako u njemu ne zanemarujemo sopstvene želje. Upoznajte decu sa onim čime se bavite i što vas zanima, uključite ih, pričajte im o onome što vi volite da radite na njima zanimljiv način. Upoznajte svoje dete, otkrijte šta je njemu važno i zanimljivo. I što ga više upoznajete biće vam sve interesantnije.
“Roditelji imaju beskrajnu moć da budu roditelji!”
Postavljajte mu pitanja, ali izađite iz uobičajenih okvira. Pitajte ga da je svemoćno šta bi uradilo. Koje bi tri želje poželelo od zlatne ribice. Ko mu je heroj. Kakva knjiga za decu još nije napisana, a trebala bi da bude. Kako izgledaju životinje koje ne postoje, a bilo bi baš lepo kad bi postojale. Šta bi uradilo da može na jedan dan da nosi plašt nevidljivosti. Šta voli kod svog najboljeg druga? Kad bi moglo da ima svog ličnog čuvara (životinju, čoveka ili nešto treće) kako bi taj čuvar izgledao? Koje bi sve natprirodne sposobnosti imao? Kada bi moglo da donese pravilo koje bi svi na svetu morali da poštuju, koje bi to pravilo bilo? Kada bi moglo da se vrati nekoliko godina unazad, kakav bi savet dalo svom mlađem sebi?
“Mame su često posrednici u komunikaciji deteta sa ocem, one tumače detetu tatine postupke i tati detetove. A za dete je važno da tatu razume na svoj način.”
Roditelji imaju beskrajnu moć da budu roditelji. Oni nas uče da smo pametni, lepi, zanimljivi, dragi. Oni to rade tako što nam sve to govore, ali mnogo važnije od toga – oni to rade tako što se prema nama ponašaju kao da to jesmo. Govoriti detetu da je zdravo ne vredi mnogo, ako ga često upozoravamo da se skloni sa promaje, da ne pije hladnu vodu kad se oznoji. Mame mnogo pričaju sa decom i to je odlično, ali tate nekad pričaju premalo. Mame su često posrednici u komunikaciji deteta sa ocem, one tumače detetu tatine postupke i tati detetove. A za dete je važno da tatu razume na svoj način. Da sa tatom priča, da shvati njegova razmišljanja i njegove razloge.
Stiče se utisak da su očevi opušteniji, ponekad možda i previše priznajem :), a da su sa druge strane majke te koje prezaštićuju. Šta je prava mera brige za dete?
Majke su ponekad prebrižne. One strahuju za dete, upozoravaju ga. Ako situacija može da bude opasna, one će reći nemoj da ideš, ne moraš, daj ja ću to umesto tebe. Mame mole da pazimo. Žele da se javimo da znaju da smo bezbedno stigli. Deca tako uče da je svet veoma opasno mesto i, još važnije, da oni u takvom svetu nisu sposobni da se snađu. Kada smo prebrižni prema deci, ona ne dobijaju priliku da nauče, da vide „svojim očima“ i osete na svojoj koži da nešto mogu.
“Tate jednako dobro vide opasnost kao i mame, ali veruju da dete nešto mora samo da prođe. Nekad mora da se povredi i da se uplaši. Deca uče da su sposobna kad vide da se greške mogu ispraviti”
Tate često imaju drugačiji pristup. Tate jednako dobro vide opasnost kao i mame, ali veruju da dete nešto mora samo da prođe. Nekad mora da se povredi i da se uplaši. Deca uče da su sposobna kad vide da se greške mogu ispraviti, kad nauče kako da ih ispravljaju, kad vide da je njihovo telo sposobno da zaraste svoju kost i isceli oderano koleno.
Često smo svedoci da je dete „kolateralna šteta“ u ratu koji jedan roditelj povede protiv drugog, i tipičan rezultat toga je razvod gde to dete „pripadne“, ako tako može da se kaže, majci. Kako nedomestiti nedostatak oca u tom slučaju?
Postoji nešto što majke ponekad rade, a što je nepravedno prema očevima i veoma štetno za dete. Majke iz ljutnje i povređenosti nekad govore ružno detetu (ili pred detetom) o njegovom ocu. Ovo se češće dešava ako su roditelji razvedeni, pa je na ženu spao gotovo sav teret roditeljstva. Neke majke (a često i majčini roditelji – detetovi baba i deda) ne sakrivaju ljutnju i razočaranost pred detetom. Dete vidi da je majka tužna i da plače i čuje da je tata za to kriv. Neka deca čuju rečenice: „Nije ni pitao za tebe, eto kakav je tvoj tata“, „Eto koliko te tata voli“.
“Postoji nešto što majke ponekad rade, a što je nepravedno prema očevima i veoma štetno za dete. Majke iz ljutnje i povređenosti nekad govore ružno detetu (ili pred detetom) o njegovom ocu.”
Majčina razočaranost detetovim pozitivnim odnosom prema ocu ne mora biti izrečeno verbalno, a najčešće i nije. Ako se dete vrati radosno nakon vikenda provedenog sa tatom, majka može da promeni temu ili prevrne očima ako dete poželi da ispriča neki lep događaj sa tatom. Promena teme, kiseo izraz lica, nedostatak pozitivne povratne reakcije, izostanak osmeha, nepostavljanje potpitanja i nepodsticanje na dalji razgovor su načini na koje se dete najčešće „ućutkuje“. Ono vremenom shvata da povređuje majku ako govori lepo o ocu i to u njemu stvara unutrašnji sukob. Ono je samim tim što provodi više vremena sa majkom uglavnom više i vezano za nju. U toj situaciji dete ne može da ostane objektivno. Svako pozitivno osećanje prema ocu tada budi u njemu osećanje krivice i osećaj da time na neki način izdaje majku.
“Majke, nenamerno, ozbiljno povređuju decu kada pokazuju nepoštovanje prema njihovom ocu. Dete mora imati priliku da izgradi dobar odnos sa ocem, ono ima pravo na to.”
Većina majki zna da je za dete dobro da ima lep odnos sa tatom, bez obzira na to šta one o njemu misle. Mnoge mame, iako su bile duboko povređene od strane bivših partnera, uspevaju da ne utiču na detetovu sliku o ocu, da ga podstiču i ohrabruju da provodi što više kvalitetnog vremena sa tatom. Ali nekad je to teško izvesti, prikriti svoju ljutnju ili razočaranje.
Neke majke iskreno veruju da je za dete dobro da „shvati kakav mu je otac“ i da se emotivno udalji od njega kako ne bi, prema majčinoj proceni, bilo dalje povređivano nekim očevim ponašanjima.
“Neke mame iz svoje emotivne nezrelosti žele da se osvete bivšim partnerima tako što će dete pridobiti za sebe, obezhrabrujući očeve ili detetove pokušaje da se zbliže.”
Neke mame iz svoje emotivne nezrelosti žele da se osvete bivšim partnerima tako što će dete pridobiti za sebe, obezhrabrujući očeve ili detetove pokušaje da se zbliže, ne razmišljajući o tome koliku štetu to nanosi detetu. Ako je malo, dete će tada neminovno početi da izbegava da odlazi kod oca, da ne želi da pusti mamu i plače kada ga ostave kod tate. Ili, ako je veliko, da postane hladno i zajedljivo prema ocu, da mu govori kako je on kriv što je mama nesrećna, što nemaju porodicu itd. Očevi, najčešće i sami opterećeni osećanjem krivice prema detetu zbog razvoda, osećaju bespomoćnost u takvim situacijama.
Majke, nenamerno, ozbiljno povređuju decu kada pokazuju nepoštovanje prema njihovom ocu. Dete mora imati priliku da izgradi dobar odnos sa ocem, ono ima pravo na to.
I za kraj, šta možete da poručite današnjim očevima?
Da im ne treba odobrenje deteta, ni supruge da bi bili očevi. A ne treba im ni odobrenje psihologa, ni suda, ni medija. Niko ne može da im dozvoli ili ne dozvoli da deci promene pelene, posavetuju ih i da nauče kako da pričaju sa njima. Otac treba da zna da ono što on može da pruži detetu, njegov specifičan pogled na svet, njegovo životno iskustvo, njegov jedinstven odnos koji bi mogao da izgradi sa detetom, da to ne može niko da zameni.
“Očevi ne smeju biti zaplašeni autoritetom majki u vaspitanju. Ne smeju dozvoliti da u svom sopstvenom filmu igraju sporednu ulogu.”
Dete ima pravo na sve ono što otac može da mu ponudi i očevi moraju biti glasniji i jači u borbi za svoje mesto u životu deteta. Nema instinktivne veze majke sa detetom, a da ne može da postoji ista takva veza deteta sa ocem. Majka rađa i doji dete, otac ga ne rađa i ne doji, i to je jedina prirodna razlika između njih. Sve ostalo su mistifikacije i kulturološki proizvedene razlike. Očevi ne smeju biti zaplašeni autoritetom majki u vaspitanju. Ne smeju dozvoliti da u svom sopstvenom filmu igraju sporednu ulogu.
Za portal Prvi put s ocem, Mirko Mitrović
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Danijela Budiša Ubović: Šta ako smo bili “upotrebljeno dete”?
Dete će pristati na sve da bi se povezalo sa roditeljima. Ako je jedini način povezivanja služenje njihovim potrebama, i to je prihvatljivo. Jer je povezanost važna za opstanak, kao...
Dr Vladimir Đurić: Neki ljudi će kasniti samo kod nas, a nikad na aerodrom – i to dosta govori o njima!
Aerodromi nemaju nikakav problem sa ljudima koji kasne. Niti ih zanimaju njihovi razlozi, objašnjenja i alibiji… Niti to kakvi su oni kao ljudi, kakve su im crte ličnosti i navike....
Zašto je nekim ljudima tako teško da kažu ne?
Piše: Tijana Mirović, psiholog i psihoterapeut Nije lako reći ne! Ne, zaista nije lako reći šta mislimo i dati drugima do znanja da nam se nešto ne dopada ili ne...
Biljana Vasić: Tekstovi Marčela, Goblina, Hladnog piva, Dža ili bu, Grua – na času tumačenja socijalne lirike
Često kažemo kako deca danas ništa ne čitaju, žalimo se na njihovo duhovno odsustvo na časovima lektire i nemoć nastavnika da ih zainteresuju i motivišu. Zameramo im da su lenji,...
Nema komentara.