Deca imaju apetit za rizik, i ako ga ne nahranimo, oni će tražiti situacije koja su još opasnije nego igra u betonskom parku. Što više dozvolite svojoj deci i mladima da se izlažu pozitivnim rizicima, manja je verovatnoća da će se kasnije okrenuti mnogo negativnijim testovima hrabrosti.
Ela Kikpatrik tokom uspona na El Kapitano
Iako provodim dosta vremena u ne baš udobnim i prijateljskim sredinama, ja se uvek vraćam igralištima. Kažu da možete reći kakvo je neko društveno uređenje po tome kakvi su zatvori, a ja dodajem i po tome kakva su igrališta, jer i tamo možete odlično da upoznate neku sredinu, i to je mesto gde raste vaše buduće društveno okruženje.
Ono što sam primetio na našim igralištima je da su deca koja brže voze bajs, trče brže, i više mogu da se popnu izgledaju fizički i emocionalno zdravije od onih kojima su rekli da ne idu previsoko, ili prebrzo, ili koje uvek prate oči zabrinutih roditelja .
Naš averzija prema riziku je srž mnogih naših problema, od zavisnosti, samoodređenja, mentalnih bolesti, pa sve do fizičkih nedostataka. Ako izbegavamo da se plašimo i suočavamo sa strahovima, onda naša deca nikada ne odrastu u pravom smislu te reči, jer ih niko nije naučio tim veštinama, pa ostaju zazidana u svojim stahovima. Čak i igra na terenima i u parkovima uči decu da je jedno od najvažnijih pravila života, sposobnost da se drže čvrsto i budu hrabra.
“Ono što sam primetio na našim igralištima je da su deca koja brže voze bajs, trče brže, i više mogu da se popnu izgledaju fizički i emocionalno zdravije od onih kojima su rekli da ne idu previsoko, ili prebrzo, ili koje uvek prate oči zabrinutih roditelja.”
Imao sam sreću da sam bio možda poslednja generacija britanske dece koja se igraju u parkovima od trave i betona, kojima se danas proširio “korov” gumene podloge, vesnik kulture bezbednosti, koja umesto rizika i avanture nudi detinjstvo dizajnirano od strane odraslih na takav način da je svaka rizična situacija predviđena i unapred sprečena.
Ukupni troškovi gumene podloge za parkove od 70-ih naovamo je oko četiri stotine miliona funti, a čini 40% ukupne cene novih igrališta! Pomislite samo koliko smo neverovatno opasnih (betonskih) igrališta mogli da izgradimo za taj novac!
Odrastao sam u stambenoj zgradi, i stresem se od jeze pri pomisli na sve vratolomije koje smo izvodili- viseći sa velikih visina držeći se samo našim malim prstima, penjući se sa balkona na balkon, neviđeno opasni skokovima… Živeli smo blizu napuštenih dokova, gde smo provodili svako leto plivajući, iako su njihove dubine krile mnoge opasnosti. Tih 70-ih godina nismo imali pedofile, imali smo samo “čudne ljude” i jednostavno pravilo o zabrani razgovora sa strancima. Nismo videli u svakom čoveku pretnju, osim ako nije planirao da nam prekine igranje. Retko smo se igrali sami, a kroz pravila naših “plemena”, nazirali smo i ustrojstvo života, i ujedno ga savladavali.
Norveški istraživač za oblast ranog detinjstva Elen Sendseter identifikuje šest ključnih kategorija rizične igre: brzina, visina, opasno oruđe poput noževa, opasni elementi poput stena ili litica, vodu, vatru, grubu igru i nestajanje iz vidokruga odraslih.
“Norveški istraživač za oblast ranog detinjstva Elen Sendseter identifikuje šest ključnih kategorija rizične igre: brzina, visina, opasno oruđe poput noževa, opasni elementi poput stena ili litica, vodu, vatru, grubu igru i nestajanje iz vidokruga odraslih.”
Od 70-ih godina prošlog veka naovamo, ove ključne oblasti rizične igre su polako proterane, zabranjene, i proglašene nepoželjnim.
Svaka smrt deteta naravno da jeste tragedija, ali u našem medijskom dobu, ovi događaji su preuveličani izvan lične tragedije, putem naizgled dobronamernih kampanja koje imaju dalekosežne posledice i uticaj na prirodu detinjstva. Zabraniti opasne igre, pa čak i trčanje, postaje “hitna potreba” u cilju spasavanja života dece.
Zabrinutost je dovela do toga da nam deca odrastaju izolovana u spavaćim sobama, nakljukana brzom hranom, hipnotisana nekim ekranom, “bezbedna” od svih opasnosti. Ali realnost je drugačija, njihova nasušna potreba je da nađu način da rizikuju. Oni jednostavno moraju da negde ispolje svoju hrabrost, bilo pozitivno ili negativno – to je osnovna odlika dece.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
Nema komentara.