Deci se popravljao rukopis. Roditelji su saopštavali da se kod mališana usredsređena pažnja zadržava sve duže. Mercenih je smatrao da su te neočekivane koristi posledica nekih opštih poboljšanja koje program podstiče u mentalnoj obradi informacija.

„Vilijev glavni problem bio je u tome što nije jasno čuo druge kada govore“, objašnjava njegova majka. „Rekla bih možda kopija, a on bi čuo popila. Posebno mu je bilo teško da čuje izgovorene reči ako su se u pozadini čuli bilo kakvi drugi zvuci. U vrtiću je bio vrlo potišten, golim okom se videlo koliko je nesiguran. Zbog toga što nije mogao da daje tačne odgovore kao ostala deca, počeo je od nervoze da gricka odeću ili žvaće rukav. Kad je pošao u školu, učiteljica je htela da ga zadrži da ponovi prvi razred.“
Vili je imao problema sa čitanjem, i u sebi i naglas. „Zbog toga što nije dobro čuo promene u intonaciji glasa“, nastavlja njegova majka, „Vili nije mogao da razlikuje uzvične od izjavnih rečenica niti da iz govora protumači osećanja. Pošto nije razlikovao visoke i niske tonove, nije mogao da čuje uzbuđenje u nečijem glasu. Njemu je sve zvučalo isto.“
Roditelji su odveli Vilija specijalisti za sluh, koji je kao uzrok njegovih problema dijagnostikovao poremećaj obrade slušnih informacija u mozgu. Teško mu je bilo da zapamti niz reči zato što se ceo njegov sistem za obrađivanje zvuka vrlo lako preopterećivao. „Ako biste mu dali više od tri uputstva kao ’molim te odnesi patike gore, stavi ih u ormar, pa siđi na večeru’, on bi ih zaboravio. Izuo bi patike, popeo se uz stepenice i onda vikao odozgo: ’Mama, šta si ono htela da uradim?’ Vaspitači i učiteljica stalno su morali da mu ponavljaju šta se od njega traži.“ Iako je izgledalo da je Vili dete nadareno za matematiku, teškoće u čitanju ometale su ga i u ovoj oblasti.
“Osećam se kao da su mi molitve uslišene, toliko je ovaj program pomogao Viliju. Prosto zadivljujuće.“ Prošla je godina dana, a Vili i dalje napreduje.”
Vilijeva mati nije bila spremna da dozvoli da Vili ponavlja prvi razred. Umesto toga ga je preko leta poslala da osam nedelja radi s programom Fast ForWord.
„Pre rada s programom“, seća se njegova majka, „ako bismo ga stavili za kompjuter, to bi ga vrlo namučilo, ali je uz ovaj program punih osam nedelja provodio za kompjuterom po stotinu minuta dnevno. Voleo je te vežbe i voleo je sistem bodovanja jer je jasno video kako postaje sve bolji.“ Kako je napredovao, Vili je sticao sposobnost da opaža intonacije, uspešnije je čitao tuđe emocije i nije više bio toliko bojažljiv. „Dogodile su mu se velike promene. Kad je na polugodištu u drugom razredu doneo ocene kući, rekao mi je: ’Bolje su nego prošle godine, mama.’ Počeo je uglavnom da donosi četvorke i petice – vrlo primetna razlika… Sad je to za njega: ’Znam ovo da uradim. Dobio sam ovu ocenu, ali mogu još bolje.’ Osećam se kao da su mi molitve uslišene, toliko je ovaj program pomogao Viliju. Prosto zadivljujuće.“ Prošla je godina dana, a Vili i dalje napreduje.
Do Mercenihovog tima počele su da dopiru vesti o pratećim efektima njihovog programa. Deci se popravljao rukopis. Roditelji su saopštavali da se kod mališana usredsređena pažnja zadržava sve duže. Mercenih je smatrao da su te neočekivane koristi posledica nekih opštih poboljšanja koje program podstiče u mentalnoj obradi informacija.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Intervju, Bojana Vojnović: Pustite dete da pogreši i da preuzme odgovornost za svoj život!
Bojana Vojnović je predstavnica generacije mladih koji znaju šta sadašnje vreme zahteva u profesionalnom smislu - da se stalno menjaš, učiš, razvijaš, da...
Pristup tehnologiji u školama nije nikakav čarobni napitak od koga će deca bolje učiti
Tokom proteklih deset godina munjevite ekspanzije tehnologije u školama, nastavnici i uprave škola dovoljno često su svedoci površne upotrebe tehnologije da znaju da pristup tehnologiji sam po sebi nije nikakav...
Uvodi se nacionalna čitanka “u cilju razvijanja ličnog i nacionalnog identiteta”
Među 60 zakona koliko ih je usvojeno na prvom i poslednjem jesenjem zasedanju Skupštine Srbije 26. oktobra usvojen je i Zakon o izmenama i dopunama Zakona o udžbenicima, kojim se...
“Kako je na nebu, učiteljice? Borim se, ali neću izdržati”: Svetlana je učiteljica koja radi sa decom obolelom od raka,
"Kako je na nebu učiteljice? Ja se borim, ali mislim da neću izdržati". Ovo je jedino pitanje na koje učiteljica Svetlana Ateljević (57) iz Beograda nije imala odgovor, a ono...
1 komentar.