GRICKANJE ISCRPLJUJE PANKREAS
Koliko je loša navika današnje dece da svaki čas nešto moraju da grickaju? Mnogi učitelji se žale da deca više nisu u stanju da sačekaju ni odmore, već da grickaju i u toku časova?
Jovo Knežević smatra da je problem kod ovakve dece neadekvatan izbor/unos hrane u glavnim obrocima. „To znači da često ne jedu dovoljno hrane ili uopšte ne jedu hranu koju spremaju roditelji te unose puno brzih šećera koji dovode do brze pojave gladi – zbog čega takva deca imaju potrebu da grickaju u toku časova. Ovakva navika je poprilično loša posebno zbog izbora hrane koju deca grickaju. Stalan unos jednostavnih šećera podstiče pankreas na konstatno lučenje insulina te se pankreas s vremenom iscrpi. Takođe ovakva deca često imaju problem s povećanom telesnom masom a kasnije izrstaju u gojazne odrasle osobe koje neretko pate od insulinske resistencije i dijabetesa.“
Koju navodno “zdravu hranu” ne treba često da dajete deci
Koji su to znaci upozorenja za roditelje koji treba da ih podstaknu da promene nešto u ishrani deteta ili da sa njim posete stručnjaka? Mnogi roditelji ni ne primećuju da im je dete gojazno i pod rizikom da dobije hronične bolesti? „Glavni problem kod roditelja je što gojaznu decu smatraju zdravom decom, dok mršaviju decu smatraju neuhranjenom. To međutim nije tačno. Telo gojaznog deteta dolazi u potpuno isto stanje kao telo odrasle gojazne osobe – pojavljuju se poremećaji lipidnog statusa (nizak dobar holesterol, visok loš holesterol), nivo šećera u krvi (neretko viđamo decu od 7-8 godina koja su u stanju preddijabetsa), jetrenih enzima, manjak gvožda pa čak i promene u krvnom pritisku. Da bi gojazna deca promenila svoje navike, roditelji prvo moraju da krenu od sebe jer detetu nikad neće biti jasno zašto ono ne može da jede ono što jedu i roditelji. U skladu s navedenim, često se dešava da su gojazna deca slika svojih roditelja i to najčešće majki. Glavno što treba da se uradi je da se izbaci navika kupovanja i konzumiranja grickalica, sokova i slatkiša te da se toga pridržavaju i deca i roditelji,“ savetuje Jovo Knežević.
Slično misli i dr Zoran Milivojević: „Način da otpor bude manji je da i roditelji jedu isto ono što i dete, jer time služe kao uzor i normalizuju jedenje zdrave hrane. Takođe, tokom priprema hrane treba što više poboljšati njen ukus da bi detetu bilo prihvatljivije. Roditelji često popuštaju jer veruju da ako dete malo jede da se neće razviti u dovoljnoj meri. Taj strah je neopravdan, tako da ako dete nekoliko dana uz protest odlazi od stola jer neće da jede hranu koja mu se ne sviđa, na kraju će ipak osetiti glad i prihvatiti hranu koju roditelji jedu.“
U nastavku: NE UBEĐUJTE, NEGO IM MENJAJTE NAVIKE
Ketogena dijeta za decu?
Pa zar glukoza nije glavno pogonsko gorivo za mozak što je naročito bitno deci koja idu u školu gde treba nešto da nauče, razmisle, koncentrišu se?
Oseća se low carb propaganda u tekstu i tendencija da se ljudi plaše ugljenim hidratima – postoje ugljeni hidrati i iz dobrih izvora a ne samo iz junk food-a, a hleb, pirinač i krompir koji se stavljaju na tapet uopšte nisu loš izbor (ne vidim šta ima loše da detetu za užinu napravite sendvič od belog hleba, sa nekim povrćem i celim, pravim mesom, pavlakom i sl.)
Cile, Vi kao da ste preskocili da procitate delove teksta. U low-carb ishranu veruju Maja Vitki Gurman i Zoran Milivojevic, Jovo Knezevic daje standardne savete za ishranu – preporucuje ugljene hidrate iz celih zrna zitarica. Ako bi svi upamtili najvaznije – izbaciti sokove, grickalice i proste secere – poraslo bi nam zdravlje nacije drasticno. Zato pozrdravljam sto vise ovakvih tekstova, kao i rubliku Kuvajmo s decom.